Hans Gutbrod je profesor na državnom univerzitetu Ilia u Tbilisiju a u regiji Kavkaza radi od 1999. godine. Prije par dana je na stranici Civil Georgia objavio tekst u kojem detaljno objašnjava pozadinu protesta protiv režima Bidzine Ivanishvilija, a iz kojega donosimo dio u kojem Gutbrod jednostavno odgovara na najčešće postavljana pitanja o krizi u Gruziji.
…
Je li ovo „novi Majdan“?
Ljudi ne žele Majdan. Ljudi žele da vlast poštuje Ustav i njihova prava. Kriza će završiti onda kada se Gruzijski san vrati u djelovanje unutar ustavnog okvira. Prijetiti narodu uništenjem ukoliko se ne povinuju vašoj volji nije legitimna politička strategija.
Da li je Gruzija „polarizirana“?
Polarizacija je izraz kojeg Gruzijski san voli uzimati kao opravdanje. Iako su ga prihvatili i neki diplomati i komentatori, ovaj termin nije ispravan jer on implicira neku vrstu horizontalne razjedinjenosti, neki sukob na takvom nivou. Ustvari, riječ je o napadu na ustavni poredak koji dolazi odozgo. U suštini stvari, Gruzijci nemaju tu vrstu raskola kakav u nekim zemljama Zapada postoji po pitanjima kao što su abortus, imigracija ili nošenje oružja.
Kakvi su stavovi Gruzijskog sna?
Iako se Gruzijski san obično tretira kao politička organizacija, u stvarnosti je riječ o političkom stredstvu koju je stvorio i posjeduje jedan čovjek. To nije politička partija u klasičnom smislu, nije nešto unutar čega se vodi proces artikuliranja pogleda i stavova. Za razliku od komunističke partije, ovdje nema ni politbiroa ni sekretarijata. Takođe, i sigurnosne snage su podređene direktno predsjedniku Bidzini Ivanishviliju i ne kontroliše ih premijer. Ovim snagama upravljaju ljudi koji su ranije bili sastavni dio njegove lične zaštite.
Da li Gruzijski san ima stvarnu podršku?
Stranka Gruzijski san ima podršku u Gruziji. Izvan glavnog grada Tbilisija, jezgro njenih simpatizera obično čine ljudi (i počesto porodice) koji obnašaju javne funkcije ili rade u kompanijama koje finansijski zavise od lokalne vlasti. Ono što je Gruzijski san imao ponuditi posljednjih godina bila je stabilnost. Međutim, trenutno ova stranka drastično odstupa od putanje koju je Gruzija zacrtala, što značajno doprinosi demoralizaciji u njenim redovima.
Postoje li drugi načini na koje je Gruzijski san preuzeo kontrolu nad državom?
Gruzijski san u potpunosti kontroliše javnu upravu, prati aktivnosti radnika u javnom sektoru na Facebooku i sistematski guši svako neslaganje. Većina javnih institucija, uključujući univerzitete, imaju dužnosnike SUSI (državna sigurnost) koji su zaduženi za njih. Kako bi nadzirala građane, vladajuća stranka ima slobodan pristup državnim resursima, uključujući baze podataka Vlade. Naposlijetku, prvo su proširili mrežu podrške u društvu, koju sada koriste kako bi naveli građane na poslušnost.
Šta je sa opozicijom?
Jedna jedinstvena opozicija ne postoji. „Opozicija“ je termin koji se prečesto koristi u svrhu generalizacije i koji onemogućuje nijansiranu analizu. O „opozicionim strankama“ bi se trebalo govoriti pažljivo, predstavljajući čitav spektar različitih pogleda. Ove stranke su pokušali koordinirati neke svoje stavove, ali – s druge strane – za koordinaciju je trebalo vremena, naročito imajući u vidu prilagođavanje okolnostima koje se radikalno mijenjaju.
Da li bi Rusija mogla intervenirati kao podrška Gruzijskom snu?
Budući da Kremlj otvoreno podržava kurs na kojem je Gruzijski san, neki se pitaju da li bi Rusija mogla vojno direktno pomoći vladi koju ova stranka vodi. Mnogi iskusni analitičari za sada odbacuju ovaj scenario. Rusija je morala uvoziti vojnike iz Sjeverne Koreje kako bi odgovorila na ograničeni napad Ukrajine na Kursk. Iako veliki dio represivnog aparata kao što je Zviad Kharazishvili (Khareba) izgleda proruski, direktna intervencija u Gruziji dovela bi do velikog broja prebjega u sigurnosnim snagama, kao i vjerovatnog ustanka u cijeloj zemlji. Uz to, takva intervencija bi dovela u opasnost strateški koridor za snabdijevanje na koji se Rusija oslanja, a otvaranje još jednog fronta na planinskom terenu bi značajno oslabilo stratešku poziciju Kremlja.
Scenario ruske intervencije je tipičan rezultat pojednostavljenog posmatranja kroz prizmu „Rusija protiv Zapada“. Situacija u regionu više na ruku ide Gruziji, jer se ova zemlja nalazi na strateškom koridoru za Tursku, Azerbejdžan i države središnje Azije. Svima njima je potrebna Gruzija koja neće biti potpuno potčinjena zahtjevima Kremlja. Ovo ne treba posmatrati na način u kojem je geopolitička situacija u kojoj se nalazi Gruzija jednostavna, ili kao da ni Kremlj nema svoje adute. Međutim, priča kako ne postoji smislena opcija osim predaje je ono kako Kremlj želi predstaviti stvari, a ne realna procjena.
Znaju li Gruzijci da Zapad i EU imaju i svoje negativne strane?
Mnogim Gruzijcima je savršeno jasno kako EU ima mnogo vlastitih ograničenja – neke od njih su i sami imali priliku iskusiti kroz često slabe reakcije Brisela na dešavanja u regionu. Istovremeno, Gruzijci puno bolje od građana EU razumiju kakav ulog je trenutno u igri i da se sloboda ne smije uzeti zdravo za gotovo. Većina porodica još nosi ožiljke koje im je urezala totalitaristička vlast. Za mnoge od njih, zastava EU je simbol uzimanja budućnosti u vlastite ruke.
Zbog čega se Bidzina Ivanishvili odlučio na tako rizičan kurs?
Trenutno kruže dva smislena objašnjenja. Po jednom od njih, Bidzina Ivanishvili se odlučio na krađu po nalogu Kremlja, zbog prijetnji prema njemu i njegovoj obitelji. Na listi naloga koje je dobio stoji i formalno priznanje Abhazije i Južne Osetije, zatim uklanjanje Člana 78 gruzijskog Ustava koji predviđa integraciju države u euro-atlantske strukture, te možda i neke druge stvari. Kako bi otvorio prostor za ispunjavanje ovih naloga, Ivanishvili radi na tome da ukloni opoziciju. Kremlj bi mogao požuriti da Gruziju stavi pod kontrolu prije nekog eventualnog sporazuma oko Ukrajine, tako da cijeli Kavkaz zadrži u svojoj sferi utjecaja.
Prema drugom objašnjenju koje je prisutno u javnosti, Bidzina Ivanishvili („najusamljeniji čovjek na Kavkazu“) je čovjek kojeg je uhvatila galopirajuća paranoja i koji ima samo par ljudi koji ga mogu odvratiti od ekstremnih gledišta. U ovoj varijanti postoje domaće i strane snage koje mu pomažu u potkradanju države i od toga profitiraju kako finansijski tako i politički. Ova dva objašnjenja se međusobno ne isključuju.
Da li je ovo oduzimanje budućnosti možda bolje nazvati pljačkom?
S obzirom na to da se napad na gruzijski narod sad vrši namjernom upotrebom sile, pljačka bi mogla biti puno prikladniji naziv. Sve do sada, uključujući zarobljavanje institucija, vršilo se postepeno i potajno i nije bilo tako jasno primjetno.
Postoje li izvodiva rješenja za ovu situaciju?
Jedan od najsveobuhvatnijih planova predložila je Parlamentarna skupština Vijeća Europe. U prijedlogu kojeg su podržali socijalisti, demokrati i zeleni (SOC), narodnjaci (EPP/CD) i liberalni demokrati (ALDE) kaže se
„da bi Gruzija išla putem slobode i demokratije a ne nasilja i represije, potrebno je u zemlji i međunarodnoj zajednici ustanoviti jasan okvir uslova. Oni uključuju:
- Održavanje novih izbora bez pritisaka i u slobodnim i poštenim okolnostima,
- Trenutačni prekid nasilja i proizvoljnog zatvaranja demonstranata,
- Dosljedno uvođenje sankcija europskih država protiv predstavnika ‘Gruzijskog sna’ koje uključuju i zabrane ulaska i zamrzavanje imovine,
- Trenutačno oslobađanje pritvorenih demonstranata,
- Poštovanje mandata aktuelnog predsjednika do održavanja poštenih i slobodnih novih izbora.“
