Povodom trideset i pete godišnjice pada Berlinskog zida, čuveni historičar i aktivist Timothy Snyder na svom je blogu nedavno upozorio na pogrešnu predodžbu koju imamo o padu komunizma, te skrenuo pažnju na ljudsku dimenziju tog procesa i ulogu civilnog društva u njemu.
Timothy Snyder
9. novembar 2024.
Trideset pet godina prije današnjeg dana, Berlinski zid nije srušen.
Jasno mi je da sa ovim trčim protiv snažnog vjetra sjećanja i obljetnica. I nema sumnje da ćete pomisliti: on ovo misli metaforički, on misli da između Istoka i Zapada, ili možda između istočne i zapadne Njemačke još uvijek postoje neke mentalne barijere.
Ne. Mislim da, upravo doslovno, Berlinski zid nije srušen. Nije srušen prije tačno trideset i pet godina. Nije srušen nikad. „Pad Berlinskog zida“ je izražajno sredstvo, ne historijski događaj.
A to što smo mi izabrali da nam lažna slika predstavlja trenutak oslobođenja ukazuje da imamo problem.
Ali najprije, prisjetimo se onog što se jeste dogodilo. U to vrijeme Istočna i Zapadna Njemačka bile su dvije različite države. Berlin je bio poseban otok unutar Istočne Njemačke, i sam podijeljen na istočni i zapadni dio. Njih je fizički razdvajao zid kojeg je podigao istočnonjemački režim kako bi ljude zadržao u zemlji.
U ljeto i jesen 1989., usred perestrojke Mihaila Gorbačeva, te reformi i kretanja u susjednim komunističkim državama, građani Istočne Njemačke su pronalazili načine da posjete Zapadnu Njemačku ili prebjegnu u nju. Istočnonjemački režim, suočen sa previranjima i demonstracijama, pokušavao je definirati nova pravila za nadzor nad granicom. Usljed velike konfuzije koja je zavladala, učinilo se kako je glasnogovornik režima odgovarajući na pitanje talijanskog novinara objavio da će građanima DR Njemačke biti dopušteno da preko kontrolnih punktova u blizini zida pređu na Zapad.
Ovo se desilo 9. novembra 1989. godine. Berlinski zid nije pao zbog te konferencije za novinare. Ono što se desilo jeste to da su desetine hiljada građana Istočnog Berlina iskoristile ovu objavu i nagrnule na granične punktove, pri čemu se jedan od njih otvorio. Ljudi su pohrlili u zabranjeni Zapadni Berlin, gdje su dočekani šampanjcem i cvijećem. Bila je to noć koja je promijenila historiju Njemačke, koja će se nešto manje od godinu dana nakon toga i ujediniti.
Ali nikakav zid nije stvarno srušen. Ljudi su se nakon toga penjali po njemu i otkidali njegove komade (imam ih i ja nekoliko, negdje). Neko vrijeme su ljudi po njemu šarali, zbog čega su ovi betonski suveniri šareni. U novogodišnjoj noći 1989. godine, David Hasselhoff je sa krana pjevao iznad njega. Zid je još uvijek stajao, jer nije bio srušen.
Riječi su važne. Skoro svi će reći „pad Berlinskog zida“ kao skraćenicu za „kraj komunizma u istočnoj Europi“. Ali, nešto što se nije ni dogodilo ne može biti izvor stvarnog sjećanja. Ne može nas, naprimjer, naučiti ništa o tome kako se pruža otpor autoritarizmu.
Slika zida koji pada transformiše kompliciranu historiju u jednostavan trenutak. No, kad prigrlimo tu sliku nečeg što se nije dogodilo, gubimo sve ono čega se trebamo sjećati, svega što je ljudsko i zanimljivo.
Otvaranje kontrolnog punkta te noći bilo je slučajnost. Ali ta slučajnost je postala moguća zbog onog što su radili ljudi. Istočni Nijemci su odlučili napustiti svoju zemlju. Protestovali su i vjerovali su da mogu protestovati jer su to isto radili i drugi ljudi. Najveći i najučinkovitiji protesti bili su u susjednoj Poljskoj. Počelo je sa formiranjem sindikata Solidarnost 1980., a u novembru 1989. Poljska je već imala post-komunističku vladu.
Naravno, upravo ovo je ono što Poljaci zamjeraju cijeloj priči oko „pada Berlinskog zida“. Poljaci će vam objasniti kako je za historiju kraja komunističke ere Poljska bila puno važnija od Istočne Njemačke. I to je veoma tačno. Ali ključna stvar koju treba zapamtiti jeste ono što su Poljaci učinili. Uprkos diktaturi, oni su našli načine da sarađuju i živjeli su ih.
Otpor komunizmu bila je ljudska priča o saradnji. Njegovi disidenti su isticali potrebu za zajedničkim djelovanjem. Najznačajnija tadašnja organizacija bio je sindikat. Kada su se 1989. poklopile neke stvari, upravo te prakse i tradicije su omogućile pojavu novih političkih alternativa. Ljudska saradnja, koja se tad nazivala „civilnim društvom“, sama nije bila dovoljna da promijeni svijet. Ali, kad se svijet počeo mijenjati na druge načine, ljudi su bili spremni.
Kad zamislimo prizor Berlinskog zida kako pada, kao što se to danas od nas očekuje, to nas uči da je sloboda nešto što se jednostavno dogodi. „Zid je stajao. Loše. Onda je pao. Dobro.“ O slobodi mislimo na taj način jer to otklanja odgovornost od nas samih. I to je pogrešna lekcija, pogrešna i historijski, ali i politički i moralno.
Trideset pet godina prije današnjeg dana, Berlinski zid nije srušen.
Trideset pet godina prije današnjeg dana, neki su ljudi stvorili historiju, zajedno sa drugim ljudima koji su stvarali historiju, zahvaljujući saradnji koja je tome prethodila, kao i dobrom razmišljanju o tome šta sloboda znači.
Ne možemo promijeniti svijet odjednom. Ali možemo promijeniti način na koji razmišljamo. Možemo se otarasiti klišeja i postati životniji. Možemo raditi zajedno i onda, kad se pokrenu neke druge stvari, biti spremni da okrenemo promjenu u pravom smjeru.
(izvorni tekst na engleskom jeziku dostupan je na ovom linku)
