„Ma bacite je, ionako se u firmu više neću vraćati“, kazao je Mirzo Maslić iz Donje Jablanice volonterima koji su čistili prizemlje njegove kuće. Oni su iz ormara vadili odjeću koju je upropastila bujica vode i mulja, te razvrstavali onu koju je moguće i dalje nositi od one koju će bager skupa sa kamenjem, blatom i smećem natovariti na kamion.
Pitanje na koje je Mirzo odgovorio se odnosilo na plavu jaknu sa logom Elektroprivrede BiH koji se nazirao ispod zelenosmeđe naslage mulja. Jakna je upropaštena, baš kao i cijelo prizemlje kuće koju je sagradio kao zaposlenik službe za unutrašnju zaštitu jablaničke hidroelektrane.
U hidroelektrani se zaposlio davne 1982. godine, a ovog mjeseca se penzionisao i nadao se mirnim penzionerski danima pokraj Neretve. No, bujica kamena i mulja koja se u noći sa četvrtka na petak prve sedmice ovog oktobra sručila na njegovo selo sa sobom je odnijela i taj plan.
“Nijedna eksplozija koju sam čuo u ratu ne može se porediti sa tim. To je bilo strašno, to čovjek ne može zamisliti. Nismo znali šta nas je snašlo, ja sam spavao i odjednom nas je nešto potreslo i diglo i voda je navalila odsvuda. Ja to ne mogu opisati, ti ne znaš šta se dešava, šta je bilo, šta te nosi, gdje si… Sve je to trajalo možda i dvadeset minuta dok se sve sleglo a onda smo se nekako izvukli kroz ovaj prozor tu”, opisuje Mirzo dešavanja iz tragične noći 4. oktobra koja je u Donjoj Jablanici uzela devetnaest života.
On i sin su se uspjeli živi izvući iz uništenog prizemlja iz kojeg volonteri dvije sedmice kasnije izvlače ostatke namještaja, odjeću i kubike mulja, žitkog poput svježeg maltera. Ako vam je ikad neka scena u filmu u kojoj su ljudi zaglavljeni u živom blatu izgledala neuvjerljivo, samo minut u jablaničkom mulju će vam za sva vremena objasniti fiziku na osnovu koje su takve scene itekako tačne. Mulj i blato drže čizme kao zakovane za tlo, a sa lopata spadaju sporo i teško kao med sa kašike.
“Imao sam tu iza zidića jedno petnaest tegli meda, možete li mi ih ikako sačuvati kad budete kopali?”, pita Mirzo volontere bihaćke organizacije SOS čiji rovokopač razgrće ruševine, i osoblje sarajevskog Centra za promociju civilnog društva koji sa lopatama i motikama čekaju da im rovokopač oslobodi prilaz. Bišćani su tu već danima, žive sa ljudima u uništenom selu i spavaju u sportskoj dvorani u Jablanici, a cijeli kolektiv CPCD-a je tog dana došao da pomogne znajući ono što i sami mještani kažu – da su na terenu najpotrebnije dodatne ruke.
“Naći ćemo med, ništa se ne sekiraj”, sa rovokopača uvjerava predsjednik organizacije SOS Zlatan Kovačević. On će srušiti zidić ispod prozora kako bi se kubici blata nekako mogli izvući napolje, drugog rješenja nema. No, zidić od hercegovačkog kamena pruža neočekivano jak otpor i maljevima i pijucima i rovokopaču kojem balkon otežava pristup. Skoro sat vremena je trebalo da se prolaz napravi i da se blatnjava lava pokrene. Iza zidića meda nije bilo.
Bujica je preturila sve. Kauč u prostoriji je izdignut na metar visine, ispod blata se nailazi na stvari koje ne bi trebale biti tu, neke od njih čak ni ne pripadaju vlasniku! “Ovo nije moje”, kaže Mirzo držeći zelenu Boschovu bušilicu koja je sa vodom, blatom i kamenjem vjerovatno došla iz neke od kuća ili garaža iznad njegove.
U njegovoj garaži, pedesetak metara od kuće parkiran je Golf kojeg je voda poplavila ali nije značajnije oštećen. Možda je i u voznom stanju, ali to se ne može znati bez ključa koji je zarobljen u jednoj od ladica u onoj sobi koju volonteri pokušavaju osloboditi od blata. U ladici su i Mirzini dokumenti, kao i nešto ušteđevine. Ali, med je preči od svega.
“Ne možeš ti to shvatiti. Evo otišla je kuća, živa je glava a sad mi je najvažnije je da su košnice ostale. Živi smo i zdravi, obnoviće se kuća, ali da su mi i pčele stradale ne bi mi bilo lako”, priča pčelar kojem je briga oko košnica puno više od hobija, “Kad god sam neraspoložen ili me nešto nasekira, ja samo odem u pčelinjak i odmah sam rahat.”
Med do kojeg volonteri pokušavaju doći predstavlja dobar dio Mirzine ovogodišnje berbe koja je ionako bila slaba. Ukupno je bilo oko četrdeset tegli, i ovih petnaestak su trećina od onog u što je uložena cijela godina rada, truda, brige i ljubavi. Vjerovatno je potrebno da čovjek nekad u životu proizvede vlastiti med kako bi to mogao u potpunosti razumjeti, ali svako ko ima neku ljubav u životu može imati predstavu o tome šta za jablaničkog pčelara znače onih petnaest tegli.
Srećom, to je itekako jasno i volonterima koji znaju da svaki pogrešan udarac lopatom može slomiti teglu, a da bi samo jedan potez rovokopača mogao uništiti i ono malo što je Mirzi Masliću ostalo nakon bujice. Petnaest tegli meda nisu samo petnaest staklenih posuda ispunjenih slatkom viskoznom masom. U njima je kontinuitet života jednog čovjeka koji nakon četiri decenije u plavoj uniformi Elektroprivrede ulazi u svoju treću dob, dob u kojoj je trebao uživati u svemu što je do tad stvorio i opušteno se posvetiti svojim pčelama.
“Znate šta je najsmješnije?”, pita Mirzo volontere koji baš i ne vide išta smiješno u cijeloj situaciji. “Mi smo dan prije ovog belaja sve bili okrečili”, kaže u crnohumornom maniru.
Krečenje će valjati ponoviti, ali prije toga će cijeli prostor trebati temeljito čišćenje i sušenje. Blato se izbacuje, prostor se oslobađa, a volonteri prije svakog zamaha lopatama pipaju blato i provjeravaju na šta će naići. Otkopava se rukama dok se na slabom svjetlu konačno na sredini sobe nije ukazao sjaj stakla.
“Evo meda!”, viče jedan od bihaćkih volontera i iznosi prvu teglu. I ostale su tu. Formira se lanac do podesta ispred kuće i med putuje od ruke do ruke sve do mjesta gdje volonteri ručaju grah koje su im pripremile žene iz jablaničkog udruženja žena. Ima ga i više od petnaest tegli, a sa Mirzinog lica je konačno spao grč. Do one ladice sa dokumentima i ključa od Golfa će se već nekako doći, važno je da je spašen trud njegovih pčela i da bar za trenutak sve ponovo ima nekog smisla.
Otvara jednu teglu. Poklopac je obavio svoj posao i med je savršeno čist. Okus mu je savršen, a boja tamna – ne od blata, nego je jednostavno takva bila berba.
“Dobar”, kratko kaže majstor. Volonteri kušaju i potvrđuju, predlažu da se med izvađen iz ruševina stavi na aukciju, da se pokrene neka akcija skupljanja pomoći, ali pčelar Mirzo odmahuje rukom: “Djeco, najglasniji su za pomoć oni kojima najmanje treba. Neka, polako, ima vremena… Nek smo živi i zdravi, i nek su meni pčele ostale. Za sve drugo ćemo lako.”
Spašeni su i dokumenti, došlo se i do ladice sa ključem pa će i Golf valjda upaliti. Obnova kuće će sigurno potrajati i trebaće puno vremena dok se život u Donjoj Jablanici ne vrati u normalu. A tada će i pčelar Mirzo valjda uživati uz svoje košnice iz pčelinjaka koji gleda na Neretvu.