PIŠE: Ian Bancroft za CapX
Strateško partnerstvo Europske unije i Srbije u pogledu strateških sirovina je posljednja manifestacija srljanja da bi se dosegnuli ciljevi nultih emisija. Uz to, ono je i najnovije razočarenje za one koji su vjerovali da se EU vodi temeljnim političkim vrijednostima a ne ekonomskim potrebama. Za neke, riječ je o trostrukoj izdaji – osnaživanju aktuelnog režima, razvodnjavanju uslova za pridruživanje Uniji, te stvaranju lažne slike koja ne odražava stvarno stanje prijetnje za okoliš.
Prošlog mjeseca je njemački kancelar Olaf Scholz otrčao u Beograd ruku pod ruku sa Marošom Šefčovičem, odlazećim potpredsjednikom Europske komisije za Zeleni plan, kako bi potpisali opširan sporazum koji obuhvata baterije i električna vozila, a kojim se Srbiji omogućava da iskoristi sve što joj pruža rudarenje litija. Kompanije, uključujući Mercedes i Stellantis jedva čekaju da povećaju ulaganja, a Srbija sad zauzima centralno mjesto u natjecanju sa kineskim proizvođačima, iako se ova zemlja hvali važnim vezama sa Pekingom.
Europska unija je sve ovo pozdravila kao „historijski dan za Srbiju, ali i za Europu“. Scholz je govorio o europskoj ekonomskoj sigurnosti i interesima automobilske industrije njegove zemlje, dok je Šefčovič ponovio „zajedničku posvećenost naporima u zelenoj tranziciji“. U isto vrijeme, u Srbiji se održavaju snažni protesti aktivista za zaštitu okoliša koji se protive ovom sporazumu i projektima iskopavanja litija.
Bilo kako bilo, dogovor u Beogradu je isto tako i poniženje za one koji su vjerovali kako će EU nekada omogućiti veću političku pluralnost u Srbiji. Osim Vašingtona, Brisel se doživljava kao jedini akter koji je u stanju oživjeti političku opoziciju u ovoj državi. Potpisujući sporazum o strateškim sirovinama, čini se kako je EU jasno pokazala taktičku podršku održavanju statusa quo.
Opozicija u Srbiji tvrdi kako ovaj memorandum o razumijevanju učvršćuje položaj predsjednika Aleksandra Vučića koji se suočava sa optužbama kako zemlju vodi u pravcu autokratije. Neki predstavnici opozicije čak tvrde kako bi Brisel trebao sarađivati s njima kao oporbi izabranom šefu države i vladi. Dok s jedne strane ovakav stav može izgledati naivno, s druge strane pokazuje snagu želje za političkim promjenama.
Za one koji su decenijama mukotrpno radili na približavanju države EU, dogovor o strateškim sirovinama dođe kao dodatna izdaja. Prema njima, stavljanje interesa vezanih za resurse iznad uslova koje podrazumijeva acquis communautaire neće potaknuti Srbiju da provede suštinske reforme koje su potrebne da bi se osiguralo pridruživanje Uniji. Prema gledištu Brisela, ova država je sad važnija kao partner zbog spremnosti da omogući pristup svom litiju.
Za EU su benefiti ovog sporazuma jasni. Zalihe litija koje ima Srbija zadovoljile bi većinu trenutnih potreba, gdje bi koncesionar Rio Tinto isporučivao 58,000 tona litija godišnje. U kontekstu globalne borbe sa kineskom konkurencijom (Kina trenutno proizvodi 33,000 tona u domaćim rudnicima) ova utrka za resursima je sve važnija i važnija.
Sve to ovaj projekt čini projektom od državnog značaja za Srbiju, iako ga je prethodno suspendovala usljed protesta. Sad kad mu je dato zeleno svjetlo, ovi protesti su se nastavili. Rio Tinto je obećao da će se pridržavati „najviših domaćih i međunarodnih standarda za zaštitu okoliša, ali – iako je i EU obećala nadzor – aktivisti za zaštitu okoliša nisu nimalo uvjereni u to.
Ekološki idealizam ovog sporazuma na poklapa se u potpunosti sa onim kako bi se zelena tranzicija trebala ostvariti. Sama Njemačka ima značajne količine litija, ali one nisu ni blizu količini otpora na koju bi se naišlo kod kuće. Iako se mnogi zalažu za nulte emisije, istovremeno se protive rudarenju materija koje su za to potrebne. Zbog toga je puno lakše izmjestiti okolišne i političke posljedice zelene tranzicije negdje drugdje.
Za demonstrante u Srbiji, ovo izmještanje pojačava dojam kako interesi Zapada gaze njihove interese. Dok protesti protiv malih hidroelektrana čak privlače pažnju celebrityja – naprimjer, Leonardo DiCaprio se zauzeo za očuvanje rijeke Vjosa u Albaniji – ovi protiv rudnika prolaze nezapaženo.
Slične tenzije bi se uskoro mogle osjetiti i van Srbije. Obilne zalihe litija su pronađene i u Republici Srpskoj, jednom od dva entiteta Bosne i Hercegovine čiji predsjednik, Milorad Dodik, neprestano prijeti secesijom. Loša financijska situacija u ovom entitetu čini zov litija neodoljivim, bez obzira koliko jak bio otpor lokalnog stanovništva. Posljedice za ovu već izdijeljenu državu mogle bi biti duboke.
Za one koji su istinski posvećeni borbi za zaštitu okoliša, političku pluralnost i priključenju EU, onakvo strateško partnerstvo predstavlja trostruku izdaju. Iako je u pitanju prioritet za Brisel, razvodnjavaju se preostale nade da će priključenje Uniji potaknuti promjene – i to ne samo zbog toga što betoniraju centralnu ulogu Srbije u regionu zbog resursa, a ne zbog reformi.
Ovo je geopolitička i geostrateška EU koju su mnogi prizivali, naročito nakon što je Rusija izvršija invaziju na Ukrajinu. Ali, ovo je i EU koja u diplomatskim nastojanjima u prvi plan čvrsto stavlja svoje interese. Za one koji su vjerovali kako je Brisel lijek za sve njihove tegobe, sve ovo predstavlja popriličan sudar sa stvarnošću.
