Nedavne studije bacaju sjenu na masovne školske programe edukacije o mentalnom zdravlju, propitujući njihovu efikasnost. Neki čak tvrde kako su oni štetniji nego korisniji.
Posljednjih godina je mentalno zdravlje postalo centralna tema u svijetu kad su u pitanju djeca i mladi. Tinejdžeri pričaju o svojim psihijatrijskim dijagnozama i terapijama na TikToku i Instagramu, dok školski sistemi zbog povećanja uvode kurseve o prevenciji, emocionalnoj samoregulaciji i pažnji.
Sada smo u fazi u kojoj naučnici počinju upozoravati kako smo u opasnosti da sa ovim pretjeramo. Neki od njih tvrde kako kampanje za podizanje svijesti o mentalnom zdravlju pomažu mladima da prepoznaju stanja u kojima treba potražiti pomoć, ali ih isto tako dovode do pretjerivanja u interpretaciji simptoma, te u njihovim očima preuveličavaju probleme.
Na ovo ukazuju neočekivani rezultati eksperimentalnih interventnih programa vezanih za mentalno zdravlje koji su se provodili u Velikoj Britaniji i Australiji: učenici koji su prošli treninge osnova samoprocjene, kognitivne bihevioralne terapije i dijalektičke bihevioralne terapije nisu nakon toga bili ništa zdraviji od onih koji nisu učestvovali. Štaviše, neki su čak bili i gori, bar za neko vrijeme.
Jednako tako, istraživanje u SAD je pokazalo da je mnogi mladi za sebe tvrde da pate od depresije ili anksioznosti čisto kao mehanizam za odbranu ili izbjegavanje suočavanja sa životom.
U studiji koja je objavljena prošle godine, psiholozi Lucy Foulkes i Jack Andrews sa Oxforda skovali su termin „inflacija prevalencije“ vođeni velikim brojem prijavljenih slučajeva poremećaja mentalnog zdravlja, te su sugerirali da je ovo rezultat kampanja podizanja svijesti o mentalnom zdravlju.
„Šalje se poruka da su tinejdžeri ranjivi i da su velike šanse da imaju probleme, te da je rješenje u traženju pomoći profesionalaca“, kažu i dodaju kako bi škole trebale biti oprezne sa programima učenja o mentalnom zdravlju dok se dileme vezane za njih ne otklone.
Prema ovim naučnicima, moguće je da se pretjeruje u dobroj namjeri, ali većina smatra da trenutno ipak veći problem predstavlja nedovoljan pristup stručnoj pomoći.
Neprofitna mreža Mental Health America barata podacima o tome kako oko šezdeset posto mladih Amerikanaca koji pate od ozbiljne depresije ne dobijaju nikakvu terapiju. Zato eksperti zagovaraju preventivni pristup kroz poučavanje nekih osnovnih psiholoških znanja i tehnika u osnovnim školama kako bi se ublažile krize u kasnijoj dobi.
Profesorica Foulkes kaže kako je svjesna da se njena teorija ne uklapa u većinski pristup i kako je naišla na javni otpor. Ali, navodi kako joj se brojni edukatori privatno javljaju kako bi izrazili svoje slaganje jer malo ko želi javno govoriti protiv većine.
Paradoks osviještenosti
Jedan od problema sa sviješću o mentalnom zdravlju, kako tvrde neki naučnici, jeste taj što ona često ne pomaže u prepoznavanju simptoma na samima sebi. Prema istraživanju provedenom na 1,423 studenta, njih 22 posto je na sebi prepoznalo simptome depresije iako je kliničke dijagnostičke kriterije zadovoljavalo 39 posto onih koji su odabrani za učešće.
No, naučnici ipak odbacuju teoriju „inflacije prevalencije“ i ističu kako kampanje za podizanje svijesti o mentalnom zdravlju imaju višestruke efekte koji nekim mladima pomažu, a nekima ne. Po njima, fokus u javnom zdravstvu bi trebao biti stavljen na mlade koji su najteže pogođeni.
„Hitnost krize sa mentalnim zdravljem je tako jasna. Naglasak je na djeci koja trenutno pate i koja nemaju ništa, preče je da pomognemo njima nego da se bavimo potencijalnim rizicima za one koji nisu direktno pogođeni problemom“, kaže doktorica Jessica Schleiber sa univerziteta Northwestern. Ona rješenje, umjesto u univerzalnim mjerama, radije vidi u ciljanim manjim intervencijama koje mogu biti efikasne u smanjenju anksioznosti i poremećaja ponašanja, naročito kod djece.
Mnogi naučnici podržavaju ovaj pristup, podsjećajući na dobrobit koju učenici imaju od učenja o socijalnom i emocionalnom razvoju. Analiza 252 takva školska programa provedena u 53 države utvrdila je da su učenici koji su prošli kroz njih bili uspješniji u školovanju, pokazivali bolje društvene vještine i imali niži nivo emocionalnog stresa i problema sa ponašanjem. U tom smislu, negativni efekti u nekoliko programa ne izgledaju zabrinjavajuće.
„Ako pogledamo sve što se radi u školama, nemamo baš dokaze da je sve što radimo svrsishodno. Ali to ne znači da se nešto ne treba raditi, nego da konstantno trebamo razmišljati o načinima za poboljšanje“, ističe doktor Andrew Gerber, psihijatar za djecu i mlade.
„Želimo pristup za sve“
Ove diskusije se vode daleko od učionica, gdje su lekcije o mentalnom zdravlju sve prisutnije. To se radi postupno, tako što djeca najranije dobi uče kako da se nose sa stanjima u kojima ih preplave emocije. Od trećeg razreda se bave malo kompleksnijim stvarima, tako što na primjerima likova iz crtanih filmova uče razlikovati prolazni stres od hroničnih stanja poput depresije. Dok dođu do srednje škole, djeca tako upiju veliku količinu informacija o mentalnom zdravlju, kako iz škole, tako i sa društvenih medija, ili jedni od drugih.
Šefica ovakvog programa u američkoj saveznoj državi Tennessee Jessica Gold kaže kako su srednjoškolci koji su prošli kroz njega primjetno drugačiji – lakše govore o svojim emocijama i imaju manje problema sa vlastitom ranjivošću. Također, čak i pretjerano barataju dijagnostičkom terminologijom i imaju samopouzdanja da propituju procjene psihijatara.
„To je neka vrsta dvosjeklog mača. Želimo da ljudi više govore o emocijama, ali ne želimo da to vodi ka samodijagnozama, pogrešnim dijagnozama ili pretjeranom liječenju“, objašnjava Gold.
Studentica Lucy Kim sa Yalea, koja je lobirala za bolju podršku mentalnom zdravlju u univerzitetskom kampusu, odbacuje teoriju „inflacije prevalencije“ kao obeshrabrujuću, neprihvatljivu i potencijalno opasnu, te kao još jedan način da se omalovaže iskustva mladih.
„Kao studentica, oko sebe vidim generaciju mladih koje pogađaju širina i dubina usamljenosti, iscrpljenosti i razočarenja koje ukazuju na bolest koja je dublja od svakodnevice“, kaže Kim (23).
Ona se slaže kako ima pretjerivanja u dijagnosticiranju, kao i veličanja poremećaja mentalnog zdravlja. Ali stigmatizacija i nedostatak stručne pomoći ipak ostaju veći problem. „Sa sigurnošću mogu reći kako nikad nisam čula nikog ko je nekome ko mu se povjerio u vezi depresije rekao ‘super, kamo sreće da je i ja imam“, zaključuje Kim.
[NYT]