PETER LIPPMAN je američki aktivista za ljudska prava sa dugogodišnjim iskustvom u radu na Balkanu, naročito u Bosni i Hercegovini. Autor je knjige “Preživjeti mir: borba za oporavak u postratnoj Bosni i Hercegovini”. Početkom aprila je na stranici lefteast.org objavio dvodijelni esej pod nazivom “MEĐUNARODNE KOMPANIJE PRAVE HAOS: Postaje li Bosna veliki rudnik Europe?” kojeg ćemo, zbog njegove opširnosti, u nastavcima objavljivati tokom idućih dana.
Treći nastavak prvog dijela eseja:
Adriatic Metals i uništavanje okoliša između Vareša i Kaknja
U Varešu, koji je nekada brojao oko 22.000 stanovnika, nakon rata živi njih oko osam hiljada. No, generalni direktor Adriatic Metalsa tvrdi da ovaj broj ponovo raste zbog povećane ekonomske aktivnosti povezane s istraživanjem kompanije.
Nizvodno od Vareša nalazi se veći grad Kakanj sa populacijom od 40.000 stanovnika. Sve ono što šteti okolišu kao rezultat poslovanja Adriatic Metalsa na prostoru Vareša šteti i Kaknju, tako su sudbine dva grada spojene.
Priroda između Vareša i Kaknja, uključujući i šumu Mehorić, poznata je po svom biodiverzitetu. U središtu pažnje ekoloških aktivista su šume u blizini rijeka Trstionice i Bukovice kao potencijalni nacionalni park, a riječ je o području koje je sada zahvaćeno projektom rudnika Adriatic Metalsa. Općinsko vijeće Kaknja je u jesen 2023. godine jednoglasno podržalo uspostavljanje zaštićene zone na ovom području. Ta zaštićena zona još nije uspostavljena u praksi, a da jeste, najvjerovatnije bi zaustavila rad rudnika. Dakle, ova inicijativa je direktno suprotstavljena uništavanju životne sredine koje je već u toku.
Evropska banka za obnovu i razvoj (EBRD) je u studiji o okolišu identifikovala ovaj prostor kao „važno prirodno područje, uključujući i velike mesoždere poput medvjeda i vukova“. U izvještaju EBRD-a su navedena ključna staništa „koja uključuju i važna staništa za ugrožene, kritično ugrožene, endemske ili geografski ograničene vrste“.
Iskopavanje rude na lokalitetu Rupice počelo je u januaru 2024. godine. Ukupna investicija se procjenjuje na 450 miliona bosanskih konvertibilnih maraka (preko 250 miliona dolara), a zalihe cinka i olova se procjenjuju na 10 milijardi KM, odnosno na više od 5,5 milijardi dolara. Očekuje se da će u Bosni i Hercegovini ostati više od 450 miliona dolara prihoda, a predviđa se da će rudnik i prateći poslovi zaposliti nekoliko stotina radnika. Ovaj predviđeni (ali ne i zagarantovani) ekonomski razvoj, navodno već ima učinak na oživljavanje zabačenog i zapostavljenog Vareša. Ali, lokalni aktivisti su skeptični u pogledu stvarnih koristi za zajednicu.
Iz službe za odnose s javnošću Adriatic Metalsa napominju kako će rude iz rudnika Rupice umanjiti ovisnost Evrope o uvozu iz inostranstva, ali da će “u stvari, Bosna osjetiti najveću korist“. Načelnik općine Vareš Zdravko Marošević izjavio je da Adriatic Metals koristi “najmoderniju tehnologiju, uz potpunu zaštitu okoliša, vodeći računa o najsitnijim detaljima”.
Zapravo, devastacija zemljišta između Vareša i Kaknja je već značajna, a biće još gora. Za početak, kompanija je angažovala lokalnu firmu Trgošped da proširi nekadašnje planinarske staze kroz šumu kako bi ih mogli koristiti kamioni. Prošireni put zahvatio je obale šumskog potoka Vrući potok, ometajući njegov tok i pretvarajući ga u mulj. Prilikom izgradnje puta, Trgošped je angažovao kakanjsku šumariju da bespravno posiječe više od 22 kubna metra drvne građe koja je knjigovodstveno otpisana kako bi se šteta prikrila. Kada je stvar dospjela u javnost, firma je lažno tvrdila da je riječ o “oboljelom drveću”, kao što je to uvijek slučaj u BiH kada se vrši nedozvoljena sječa.
Koncesija za rudnik Rupice predviđala je izgradnju puta, ali taj put nije izgrađen na predviđenoj lokaciji. Kada je javnost saznala za to, zvaničnici Adriatic Metalsa su ustvrdili da je gradnja bila greška i da će graditi drugu cestu na prvobitno predviđenoj lokaciji.
Također bez dozvole, Trgošped je izgradio betonaru na putu kod potoka. Tokom rada, betonara je bacala betonsku prašinu u Vrući potok, stvarajući „betonsko mlijeko“ od koje potok pobijeli.
Radnici koji uklanjaju građevinski otpad sa tog područja napravili su deponiju na obližnjoj lokaciji zvanoj Crvene stijene. Ova deponija nije bila označena, nije postavljena taložnica, granice joj nisu sekvestrirane betonskim kanalima, što znači da nisu ispunjeni uslovi za ekološki bezbjednu deponiju.
Osim što je prouzročila štetu na zemljištu i nekadašnjim izvorima čiste pitke vode, te ilegalnu sječu drva, priprema za rudnik Rupice oštetila je i staništa životinja. Odsjek za inspekcijske poslove općine Kakanj uputio je dopis brojnim institucijama vlasti Zeničko-dobojskog kantona u kojem se navodi: „Radovi [rudnika Rupice] nanose veliku štetu općini Kakanj u pogledu flore i faune i snabdijevanja građana općine čistom pitkom vodom, jer su šume na tom području štitile i čuvale podzemne vode koje će sada neminovno promijeniti tok ili nestati.”
Nasuprot ovoj slici devastacije životne sredine, zvaničnici koji podržavaju rudarenje i neki novinari slikaju ružičastu sliku ekonomskog rasta u Varešu. U jednom novinskom članku stoji kako je već otvoreno 750 radnih mjesta vezanih za vareški rudnik. U drugom se napominje da investicije vezane za ovaj projekat iznose 25% svih stranih ulaganja u BiH u ovom trenutku, te da će njegov prihod doprinositi BDP-u države sa više od dva posto. Ljudi se doseljavaju u Vareš ili se vraćaju iz inostranstva, a broj polaznika u vrtićima i osnovnim školama je u porastu. Budžet opštine je udvostručen.
Međutim, s obzirom na destrukciju koju je prouzročio projekt Adriatic Metalsa, dobrobiti za ovo područje ne izgledaju tako zdravo, pogotovo dugoročno. Razne regionalne i međunarodne organizacije poduzele su korake kako bi izvršile pritisak na Adriatic Metals da umanji štetu.
Građani ustaju protiv uništavanja okoliša
Grupa građana Kaknja podnijela je pritužbu Vijeću Evrope, pozivajući se na Bernsku konvenciju, međunarodni ugovor koji potpisnice obavezuje da čuvaju staništa divljih vrsta. Kao odgovor, Sekretarijat Bernske konvencije uputio je dopis vladinim agencijama zahtijevajući od njih da „nametnu obustavu svake eksploatacije koja je u toku“, tražeći izvještaje vlasti o rudarskim aktivnostima „koje su očigledno uzrokovale gubitak vrsta, propadanje staništa , zagađenje…i ukupne štetne posljedice po ekosisteme regije, kao i nedostatak učešća javnosti u procesu donošenja odluka…”
Odgovarajući Sekretarijatu na ovo, menadžer Adriatic Metalsa je odbacio kritike, tvrdeći da su teški metali uvijek bili prisutni u podzemnim vodama oko Vareša, i da su „sve studije prilično sigurne da postoji vodena barijera između [kopa i izvorišta] tako da naše podzemne vode ne utječu na ovaj vodozahvat…”
Ova tvrdnja je u suprotnosti sa nalazom inženjera geologije Mirze Bašagića da je “potpuno jasno da se vodozahvat Bukovica nalazi nizvodno i na znatno nižoj nadmorskoj visini u odnosu na područje Rupica”. Dok je općina Kakanj prije više od deset godina poduzela mjere zaštite izvorišta svoje pitke vode, Federalno ministarstvo energetike, rudarstva i industrije je ipak izdalo dozvolu za rudarenje u okolini Vareša 2021. godine.
Kantonalno tužilaštvo ZDK je u oktobru 2023. godine podnijelo krivičnu prijavu protiv generalnog direktora Adriatic Metalsa Paula Cronina i izvršnog direktora Alema Loge zbog nezakonite sječe drvne građe za izgradnju puta do rudnika Rupice, ali ova parnica nije predstavljala prepreku za pripreme za eksploataciju. Inspektori su kaznili Trgošped zbog bespravne izgradnje cementare, ali samo sa 1.300 KM (oko 700 dolara), što je sitniš u poređenju sa učinjenom štetom.
Nezavisni vještaci su utvrdili kako su vlasti Zeničko-dobojskog kantona, u kojem se nalaze Vareš i Kakanj, koncesije za eksploataciju ruda dale po jednoj šestini stvarne cijene. Prethodnik Adriatic Metalsa, Eastern Mining, radio je na području Vareša od početka 2010-ih, a australijska kompanija ga je potom kupila 2017. godine.
DRUGI NASTAVAK: MEĐUNARODNE KOMPANIJE PRAVE HAOS: Postaje li Bosna veliki rudnik Europe? (2/I)
ČETVRTI NASTAVAK:MEĐUNARODNE KOMPANIJE PRAVE KAOS: Postaje li Bosna veliki rudnik Europe? (4/I)
