Nizozemski arheolozi su prije trinaest godina na iskopinama jedne farme iz rimskog doba u blizini Utrechta pronašli jamu sa osamdeset šest hiljada životinjskih kostiju. Posao da sortira ove životinjske ostatke zapao je arheozoologa iz nizozemske agencije za kulturno naslijeđe Martijna van Haasterena.
Radeći na procesu katalogizacije, van Haasteren je čistio zemlju sa jedne od mnogobrojnih kostiju kad se desilo nešto neočekivano: iz jednog njenog kraja su ispale stotine crnih zrnaca veličine sjemena maka.
Ispostavilo se da su zrnca ustvari sjemenke crne bunike (Hyoscyamus niger), otrovne biljke iz porodice pomoćnica (Solenaceae) koja – zavisno od doze – može biti ljekovita ili halucinogena. Izdubljena i katranom začepljena kost iz koje su ispale bila je, dakle, antički štek droge koji je sačuvao svoj sadržaj cijelih devetnaest stoljeća.
Istraživači su odredili kako se kost našla u jami negdje između 70. i 100. godine naše ere, u vrijeme kada je prostor današnje Nizozemske predstavljao sjevernu granicu Rimskog Carstva. Neki njeni dijelovi su blii jako glatki, što ukazuje na čestu upotrebu.
Opisujući ovo otkriće, arheozoologinja Maaike Groot sa Slobodnog univerziteta u Berlinu i koautorica rada koji je prošlog mjeseca objavljen u žurnalu Antiquity kaže kako ovo rijetko otkriće pruža prvi definitivni dokaz da su plemena koja su živjela u ovoj rubnoj rimskoj provinciji znali za moćna svojstva crne bunike.
U vrijeme kad je originalni vlasnik pohranio sjemenke u otkrivenu kost, crna bunika je bila već dobro poznata u Rimu. Zapisi Plinija Starijeg i drugih svjedoče o medicinskoj upotrebi sjemenki i lišća ove biljke, ali i upozoravaju kako pretjerano uživanje vodi to promjena u stanju uma.
„Bunika se u rimsko doba koristila uglavnom kako melem za ublažavanje bolova, iako neki izvori spominju i pušenje njenih sjemenki, kao i dodavanje njenog lišća vinu. Izgleda da su njeni psihodelični efekti do izražaja došli tek u srednjem vijeku, kada se crna bunika povezivala sa vješticama i prizivanjem demona“, kaže koautor rada van Haasteren.
Za naučnike je teško dati odgovor na pitanje da li je znanje o posebnim svojstvima bunike preneseno u udaljene krajeve Rimskog Carstva, ili su do njega lokalne zajednice došle same od sebe. Ova biljka je česta na arheološkim nalazištima u Nizozemskoj koja datiraju čak iz neolita, ali budući da je riječ o samonikloj biljci kojoj prija tlo u blizini naseljenih mjesta, stručnjaci ne mogu biti sigurni da li su je ljudi koristili ili je samo bila prisutna kao dio flore.
Primjera radi, 2008. godine su arheolozi u Voorburgu našli keramičku posudu koju je vrijeme ispunilo zemljom. Ali, u zemlji je pronađeno sjeme crne bunike sa dvadeset i šest lješnjaka, i po jednim zrnom kukuruza, ječma, pšenice i nekim drugim sjemenkama. „Ukupni sastav ovih sjemenki ukazuje kako bi moglo biti riječi o namjernoj upotrebi crne bunike kao lijeka ili halucinogena“, smatra Jasper de Bruin, kustos postavke „Nizozemska u rimsko doba“ u Nacionalnom muzeju starina u Leidenu.
S druge strane, prema arheobotaničarki Lauri Kooistri, koja je sudjelovala u posljednjim otkrićima, na osnovu jedne sjemenke se ne može sa dovoljnom sigurnošću zaključiti da su ljudi stvarno koristili buniku. „Jedna lasta ne čini proljeće“, kaže Kooistra.
Međutim, koštana posuda predstavlja neoboriv dokaz. „Ovo pokazuje, po prvi put u zapadnoj Europi, kako su se sjemenke crne bunike u rimsko doba ciljano skupljale“, kaže Otto Brinkkemper, arheobotaničar nizozemske državne agencije za kulturno naslijeđe, koji nije učestvovao u istraživanju.
U svakom slučaju, stručnjaci mogu samo nagađati u koju svrhu su sjemenke bile korištene.
Astrid Van Oyen, arheologinja na Univerzitetu Radboud u Nijmengenu, navodi kako autori nove studije tretiraju crnu buniku kao biljku koja se koristila u liječenju. „Ali, moguće je kako je biljka korištena i za duhovne, terapijske ili rekreativne svrhe“, navodi ona.
„Ovo nam daje rijedak uvid u moguće načine na koje su ljudi izlazili na kraj sa aksioznošću, stresom, nadama i težnjama koje im je donosio svakodnevni život. Ko god da je sakupio sve te sjemenke i namjerno i spretno ih čuvao u ovoj improviziranu ambalaži – znao je šta radi“, zaključuje Van Oyen.
