Kada pomislimo na polaznu tačku prilikom pomoći ženama žrtvama nasilja, na um nam padaju policija, centri za socijalni rad i sigurne kuće. Sigurne kuće igraju možda i najvažniju ulogu jer je pomoć pružena u njima dugotrajnija nego ona policije ili centara za socijalni rad i one služe kao svojevrsni novi početak za žrtve nasilja.
Sigurne kuće ne pružaju samo fizičko utočište, postoji cijeli mehanizam podrške – psihosocijalna, pravna i ekonomska. On započinje SOS linijama za prijavu nasilja čiji se doprinos često zanemaruje.
Sredinom prošlog mjeseca, mreža Gender Budget Watchdog održala je webinar na temu finansiranja SOS linija za prijavu nasilja i pomoć žrtvama nasilja u državama Zapadnog Balkana i Moldaviji. Kako bi se dobio uvid u rad ovih linija za pomoć, na događaju su govorile predstavnice SOS linija iz svih država regije, a među njima i tri predstavnice organizacija koje vode sigurne kuće, a samim tim i SOS linije.
Prethodna istraživanja Mreže pokazala su kako, uprkos činjenici da su sve države ratificirale Istanbulsku konvenciju, gotovo nijedna ne poštuje odredbe Konvencije koje se tiču SOS linija za pomoć, poput one koja se tiče financijske podrške organizacijama koje vode i održavaju SOS linije.
Kako nam objašnjavaju iz Mreže, u Bosni i Hercegovini, osnovni brojevi za prijavu nasilja u oba entiteta, odnosno brojevi 1264 i 1265, osnovani su od strane vlasti i besplatni su, no postavlja se pitanje ko radi na ovim linijama i kako se te usluge financiraju?
Na telefonima rade osobe obučene za pružanje psihološke podrške u slučaju nasilja, u našem slučaju, za razliku od Moldavije, u kojoj vlasti financiraju organizacije koje vode SOS linije za pomoć, većinom volonterski.
Kako je na događaju rekla Nataša Mujkanović, iz Fondacije lokalne demokratije koja vodi jedinu sigurnu kuću u Kantonu Sarajevo i SOS telefone u Federaciji BiH, „SOS telefon je aktivan 24 sata, nas četiri koordinatorice radimo dežure i smještaj u sigurnu kuću dostupan je u svako doba dana i noći. Gender centar financira tehničku podršku, ali dodatnih sredstava nemamo. U planu je ponovno omogućiti obuku dodatnih volonterki, zbog dinamike i kapaciteta.“ Na mjesečnom nivou, samo pri ovoj organizaciji, obavi se preko stotinu poziva, a koordinatorice pokušavaju što bolje odgovoriti na sve s čime se žrtve susreću. Ono što naglašavaju iz Fondacije lokalne demokratije jeste da je važno da su SOS telefoni tu ne samo za žrtve nasilja koje same prijavljuju nasilje nego i za sve građane i građanke koji/e primijete nasilje i žele da reagiraju.
Fondacija Lara iz Bijeljine također je organizacija koja vodi SOS liniju za Republiku Srpsku i sigurnu kuću. Kako kažu Jovana Spremo i Mirzeta Tomljanović, „SOS linija koju vodimo zasnovana je na volonterskom radu, nisu predviđena nikakva sredstva iz budžeta Republike Srpske, nego je to prepušteno organizacijama koje vode ove servise.“
I tako, dok broj žrtava nasilja u porodici i rodno zasnovanog nasilja raste, Bosna i Hercegovina na skali mjerenja ispunjavanja obaveza iz Istanbulske konvencije stoji na djelimično ispunjeno, a sporadične infuzije organizacijama koje vode sigurne kuće i SOS linije maskiraju nebrigu o ovom problemu, žene žrtve nasilja ovise o altruizmu i nesebičnosti volonterki na SOS telefonima kojih, čini se, jedino ne manjka.
