U vrijeme kada je svijet poprilično na strani uništenja, šutnja onih čiji glasovi imaju težinu često izgleda kao prećutna podrška. Sve su rjeđi umjetnici i naučnici koji u vrijeme manipulacije istinom nemaju problem plivati nasuprot struji i svojim se riječima usprotiviti dominantnom narativu. Zbog toga je važno da se podsjećamo sjajnih uzora iz prošlosti, kakav je bio Linus Pauling, jedan od najvažnijih naučnika i aktivista prošlog stoljeća.
Rođen 1901. godine na zapadu Sjedinjenih Američkih Država, u Portlandu u saveznoj državi Oregon, Linus Pauling je već u djetinjstvu bio očaran hemijom. Njegov prijatelj je imao mali komplet za hemijske eksperimente, i budući hemičar je bio toliko fasciniran raznim reakcijama da mu je bilo jasno čime se želi baviti u životu. Već u srednjoj školi je imao svoju malu laboratoriju u kojoj je za lokalne farmere analizirao uzorke maslaca i mjerio njihovu masnoću.
Njegov prvi pokušaj da se upiše na univerzitet je propao jer nije stigao diplomirati u srednjoj školi. Tražio je da zbog upisa naknadno položi predmete koji su mu nedostajali, ali škola je to odbila. Počasnu diplomu su mu izdali tek 45 godina kasnije, nakon što je osvojio dvije Nobelove nagrade a nakon početnih peripetija, univerzitet je uspio upisati 2017. godine. Sve što je uslijedilo potom je ušlo u historiju nauke.
Imao je priliku putovati u Europu i sarađivati sa najvećim fizičarima tog vremena poput Nielsa Bohra i Erwina Schrödingera, a sam je prije tridesete godine formulirao zakone atomskih veza i sve one stvari koje se u srednjim školama uče u osnovama organske hemije, poput skale elektronegativnosti elemenata, četverovalentnosti atoma ugljika i hibridizacije atomskih orbitala. Koliko god ovi pojmovi zvučali štreberski, na njima se zasniva sve što danas znamo o organskoj hemiji, te su nam omogućili stvari u rasponu od sintetičkih boja do genetskog inžinjeringa.
Da je svijet shvatio koliko mu Linus Pouling znači dokazuje i to što je 1954. godine nagrađen Nobelovom nagradom za hemiju. No, neće ostati samo na tome i već osam godina kasnije Pauling je dobio svog drugog Nobela – ovog puta za mir. Tako je postao jedna od samo pet osoba koje su dobijale Nobela više od jedanput, zatim jedina osoba na svijetu koja je dobila dvije Nobelove nagrade a da nagradu nije morala podijeliti, te jedna od dvije osobe koje su Nobelove nagrade dobile u dva različita područja – druga je Marie Curie koja je to uspjela u poljima fizike i hemije.
List New Science ga navodi kao jednog od dvadeset najvećih naučnika svih vremena, ali je njegov život obilježio i konstantni društveni aktivizam. Iako je prvu polovinu života u potpunosti posvetio nauci, Drugi svjetski rat i eksplozije nuklearne bombe nad Hiroshimom i Nagasakijem su mu u velikoj mjeri pomjerili fokus, te mu je po prvi put od djetinjstva nešto bilo važnije od fizike i hemije – ljudsko pravo na život, i dobrobit čovječanstva.
Snažno se zauzimao za nuklearno razoružanje i već je 1946. godine postao jedan od vodećih ljudi organizacije pod imenom Odbor atomskih naučnika za hitna stanja (Emergency Committee of Atomic Scientists) zajedno sa Albertom Einsteinom i jednom manjom grupom prominentnih naučnika. Misija ovog odbora bila je širenje svijesti o opasnostima koje sa sobom nosi zloupotreba nuklearne energije. Iako je to bilo suprotstavljeno glavnom političkom trendu, Pauling je zagovarao zabranu nuklearnih proba u atmosferi, odricanje od nuklearnog oružja, prestanak utrke u nuklearnom naoružanju, veću ulogu Ujedinjenih naroda u rješavanju konflikata, te općenito mir u svijetu.
Zajedno sa svojom suprugom, Linus Pauling je godišnje držao stotine govora i učestvovao na stotinama protesta protiv nuklearnih proba, rata u Vijetnamu i američke politike prema Kubi i drugim latinoameričkim državama. Najpoznatija peticija koju je inicirao bila je peticija 11,000 naučnika koji su tražili zabranu svih nuklearnih testiranja u atmosferi. Predao ju je tadašnjem generalnom sekretaru UN Dagu Hammarskjöldu, a u njoj je stajalo:
“Zahtijevamo da se međunarodni dogovor o prestanku nuklearnih pokusa postigne odmah. S ostalim ljudima dijelimo duboku brigu za dobrobit ljudskih bića. Kao naučnici posjedujemo znanje o opasnostima koje prijete i stoga snosimo posebnu odgovornost da upoznamo druge ljude s tim opasnostima.”
Ovaj cilj je ostvaren dvije godine nakon što je Linus Pauling dobio Nobelovu nagradu za mir, kad je 1964. godine postignut međunarodni dogovor nuklearnih zemalja i obustavljena testiranja u atmosferi. Ali, ovaj uspjeh je imao i svoju cijenu.
Pedesete su u SAD bile godine progona komunista i njihovih simpatizera, a svako djelovanje koje nije bilo u skladu sa zvaničnom državnom politikom moglo se tumačiti kao podrška komunizmu. Pauling je više puta saslušavan kao subverzivni element ali je svaki put pobjeđivao optužbe snažnim argumentima i ističući svoju predanost idealu mira. No, vlada mu je oduzela pasoš i uskratila mogućnost putovanja van države, zbog čega je propustio puno u svom naučnom radu.
Vjeruje se kako je zbog nemogućnosti da prisustvuje jednoj konferenciji u Londonu Linus Pauling 1952. godine ostao uskraćen za najsvježije podatke koji su se ticali strukture DNK. Do tad je on bio vodeći naučnik u tom području i imao je teorij o tome kako je DNK oblika trostruke zavojnice. Da je bio u prilici da ima najnovija saznanja vjerovatno bi modificirao svoju teoriju i došao do modela dvostruke zavojnice jer je bio nadomak tog otkrića. Nažalost, James Watson i Francis Crick su provodili manje vremena propovijedajući ljudska prava i mir u svijetu, te je Pauling ostao bez prilike da mu se pripiše epohalno otkriće strukture DNK.
No, ideali i integritet imaju svoju cijenu a ljudi koji ih u izazovnim vremenima stave na sami vrh prioriteta i po cijenu vlastitog komfora ostaju upamćeni kao heroji. No, pitanje je da li su vremena teža nego ikad ili je takvih ljudi jednostavno sve manje.
