Henry Dunant rođen je 8. maja 1828. godine u Ženevi i ostaće zapamćen kao otac Crvenog krsta čije su humane ideje promijenile svijet. Iako je ustvari, njegova primarna namjera bila da poboljša poslovanje svojih investicija u Sjevernoj Africi, nakon što je svjedočio posljedicama bitke kod Solferina ovaj kapitalist je postao ultimativni idealist kojeg i danas spominjemo kao heroja ljudskih prava.
U svojoj knjizi „Sjećanje na Solferino“ Dunant je opisao posljedice ove ključne bitke, te je postavio osnove pravila za čovječnije postupanje u ratu. U prvom dijelu knjige on opisuje stravične posljedice bitke, dok u drugom razmatra šta se sve može napraviti da bi se smanjio broj bespotrebnih žrtava. Za sve što je uslijedilo nakon ove knjige Dunant je 1901. godine dobio prvu Nobelovu nagradu za mir koja je ikad dodijeljena, te može služiti kao primjer kako nekad najveća djela dođu bez namjere i kako slučajne okolnosti proizvedu velike stvari.
Nakon što je, posve stereotipno za Švicarca, završio pripravnički staž u bankarstvu, Henry Dunant je osnovao kolonijalno poslovno društvo i započeo izgradnju savremenog mlina u Alžiru koji je bio pod kolonijalnom upravom Francuske. Investitor je očekivao ogromnu zaradu od izvoza brašna u Europu, ali Francuska mu nije dodijelila dovoljno zemljišta i vode za uspješno poslovanje i njegov projekt je bio pred kolapsom. Budući da na svoje upite nije dobijao odgovor od nadležnih u Francuskoj, Dunant je 1859. godine odlučio da se zaputi u Pariz i da se direktno obrati caru Napoleonu III. No, car nije bio u gradu na Seni nego u Lombardiji gdje se zajedno sa Talijanima borio protiv Austrijanaca u Austrijsko-sardinijskom ratu.
Dunant je za Napoleona III pripremio laskavo obraćanje u kojem ga naziva tvorcem novog Svetog Rimskog Carstva, ali do sastanka nije došlo. Umjesto toga, svjedočio je patnjama hiljada ranjenika koji su bespomoćno ležali oko Solferina bez ikakve brige i njege. Ovo iskustvo je gurnulo njegove poslovne ambicije u drugi plan i počeo je pomagati ranjenicima bez obzira na njihovu pripadnost – nije mu bilo važno kojoj vojsci je ranjenik pripadao, pomagao je svima kojima je to bilo potrebno.
Kad se vratio sa sjevera Italije, toliko je bio opterećen sa onim što je doživio da je počeo pisati o tome. Tri godine poslije bitke, objavio je knjigu „Sjećanje na Solferino“ koja je štampana u 1,600 primjeraka i čije je troškove izdavanja platio vlastitim novcem. Poslao je po primjerak knjige svim tadašnjim vodećim figurama u politici i vojsci, a u njoj je preporučivao osnivanje međunarodne humanitarne agencije za pomoć ranjenicima. Dunantova ideja je naišla na plodno tlo i 1863. godine, samo godinu nakon objave njegove knjige, osnovan je Međunarodni komitet Crvenog krsta (MKCK).
Dobrim dijelom zbog njegove nove opsesije svojom humanitarnom misijom, a dijelom zbog propasti njegovih partnera usljed prevarnog poslovanja, njegova kompanija u Alžiru je propadala i 1868. je otišla u konačni bankrot. Godinu ranije, Dunant je bio doslovno prinuđen da odstupi sa mjesta sekretara MKCK zbog povezanosti sa prevarama koje su činili njegovi partneri i njihovi bankari, što je u očima članova Komiteta bilo nespojivo sa njihovim moralom i humanitarnim djelovanjem MKCK. Tako se odjednom našao na ulici i narušene reputacije zbog čega je i odselio iz Ženeve.
Uputio se u Pariz gdje je živio u lošim uslovima ali je i dalje bio posvećen zbrinjavanju ranjenika, zbog čega se snažno angažovao u francusko-pruskom ratu, zalagao se za razoružanje i osnivanje međunarodnih sudova za ratne zločine, te radio na projektu svjetske biblioteke i idejama koje će kasnije biti ostvarene uspostavljanjem organizacija kao što je UNESCO. U to vrijeme je preživljavao zahvaljujući podršci prijatelja i poštovatelja i putovao po Europi, sve dok se nije skrasio u mjestu Heiden u svojoj Švicarskoj, gdje je živio zahvaljujući maloj penziji koju su mu osigurali rođaci.
No, 1895. godine je švicarski novinar Georg Baumberger slučajno upoznao Dunanta i napisao članak o zaboravljenom čovjeku. Ovaj članak se brzo raširio Europom i pomogao da Dunant povrati svoj zasluženi društveni status. Mnogo ljudi je do tad čak mislilo kako je umro i bili su iznenađeni saznanjem da je utemeljitelj Međunarodnog komiteta Crvenog krsta živ i da živi u siromaštvu. Ruska carica Marija Fedorovna mu je dodijelila godišnju potporu koja mu je riješila pitanje egzistencije a ugled mu se vratio i zasluženo je 1901. godine dobio prvu Nobelovu nagradu za mir, koju je podijelio sa francuskim pacifistom Frédéricom Passyjem sa kojim je i sarađivao tokom borbe za prava ranjenika tokom francusko-pruskog rata.
Sam Crveni krst je odao konačno priznanje svom osnivaču u čestitki povodom Nobelove nagrade riječima: „Ne postoji čovjek koji više zaslužuje ovu čast, jer bili ste to vi koji ste prije četrdeset godina udarili temelj međunarodne organizacije za pomoć ranjenicima na bojištu. Bez vas, Crveni krst, najviše humanitarno postignuće devetnaestog vijeka, ne bi bilo moguće.“
Dunant je umro u staračkom domu u Heidenu 1910. godine. Navodno, posljednje riječi su mu bile: „Gdje je nestala humanost?“ Organizacija koju je osnovao je odavno prerasla svoju primarnu ulogu, danas ima 16 miliona volontera širom svijeta i za svoj rad je tri puta nagrađivana Nobelovom nagradom za mir.
