Nastavljamo s našom stalnom rubrikom u kojoj će naša Alma Nuhić-Šišić, dipl. psihologinja i psihoterapeutkinja psihodinamske integrativne psihoterapije u edukaciji, odgovoriti na vaša nova pitanja.
Kao i do sada, sve što vas zanima i što želite da pitate u vezi sa mentalnim zdravljem šaljite na storyje CPCD-a, Objavi.ba i Facebook stranicu: https://www.facebook.com/psihoterapijaalma, pri čemu vam redakcija Objavi.ba garantuje anonimnost.
Danas objavljujemo dva nova iz grupe pitanja koja ste poslali, a s narednim pitanjima i odgovorima vidimo se narednog petka, 17. novembra.
Pitanje br. 67
Poštovana Alma, imam kćerku i sina, kćerka ima 13 godina, a sin 10. U posljednje vrijeme imam veliki problem sa kćerkom. Ne poštuje me, zna biti drska i bezobrazna prema meni. Možete li mi pomoći nekim savjetom, hvala unaprijed.
Odgovor:
Draga čitateljice, hvala na pitanju i na spremnosti da dijelite s nama svoje poteškoće i da tražite pomoć. Ako uzmemo u obzir da je vaša kćerka u pubertetu, koje je mogu slobodno reći najburnije razdoblje u čovjekovom razvoju, onda možemo i razumjeti njeno ponašanje. Buntovništvo služi tome da se mlada osoba odvoji od roditelja i kroz proces individualizacije iz nezrelog djeteta pređe u samostalnu, zrelu i odgovornu odraslu ličnost. Sve to ne može proći bez raznih konflikata kod samog adolescenta i u njegovom odnosu sa okolinom, prvenstveno roditeljima. Ova faza je nama psiholozima jako važna i poželjna. Intezitet konflikata zavisi od porodične dinamike u kojoj adolescent odrasta i samog procesa sazrevanja. Ono što adolescent očekuje od roditelja je poštovanje i ravnopravnost. Ukoliko slušate i pokušate razumjeti potrebe vaše kćerke, a da pritom iskažete i svoje potrebe kako bi dogovorili najbolji način za rješavanje situacije u kojoj ste se našli, ona će imati osjećaj uvažavanja i ravnopravnosti. Isto tako, ukoliko pokazujete svoju ljubav i zainteresovanost za nju, njene probleme, ona će sticati samopouzdanje i samopoštovanje. Na sukob sa kćerkom gledajte kao priliku da razgovarate o problemu i razvijanju odnosa gdje ona ima priliku da uči kako da pregovara i da se zauzme za sebe.
Za sva dodatna pitanja stojim vam na raspolaganju.
Vaša Alma
Pitanje br. 68
Pozdrav, moja žena je imala panični napad. Kad smo otišli na hitnu uputili su je na psihijatriju jer joj se dešava da ima napad, počne se tresti, ima jak strah u mislima, i kad je to savlada ona ne zna šta da radi. Prvi put kad je išla psihijatru dobila je šifru F41.0. Da li mi možete malo objasniti šta to znači i da li se supruga može od toga izliječiti?
Odgovor:
Dragi čitatelju, hvala na pitanju i drago mi je što želite da se informišete o stanju u kom se nalazi vaša supruga. Panični napad predstavlja iznenadan i jak strah koji obuzima bilo gdje i u bilo koje vrijeme, a da pri tom nije izazvan realnom opasnošću. Strah je preplavljujući, a simptomi su ubrzano lupanje srca, preznojavanje, drhtavica, ubrzano, kratko i otežano disanje, osjećaj gušenja, bol u grudima, mučnina i bol u predjelu želuca, vrtoglavica, hladni trnci, ili pak talas vrućine, osjećaj gubitka kontrole, osjećaj da gubite razum, osjećaj nerealnosti i nepripadanja, osećaj da umirete. Panični napad sam po sebi nije opasan kao što djeluje, traje obično do 20 minuta, a nekad i duže. Psihodinamska psihoterapija kojom se ja bavim simptome panike razumije kao pokazatelje intenzivnih nesvjesnih konflikata koji služe važnoj psihološkoj svrsi. Najvažnije u samom procesu liječenja je razumijevanje tih konflikata. Strahovi od odvajanja od bliskih osoba i bijes su tačke na osnovu kojih nastaje i održava se panični napad, a evo i kako to nastaje. Od djetinjstva, osoba koja je sklona da se na paničan način bori sa svojim osjećanjima neadekvatnosti i idejom nezavisnosti, ostaje zavisna kako bi ostala sigurna. Ova zavisnost, zasnovana na strahu, može da se razvije od urođenog straha ka nepoznatim stvarima, ili može da se razvija kroz stvarna traumatična iskustva, kao što su gubici ili prijetnje napuštanjem. Dijete reaguje ljutnjom na ovakva neadekvatna ponašanja roditelja koja doživljava kao odbijanja ili napuštanja. Ta ljutnja, odnosno bijes, okida anksioznost iz straha da će ovakvo nekonzistentno ponašanje roditelja dovesti do daljeg slamanja veza između djeteta i njih, što sve povećava dječju zavisnost koja je prožeta strahom. Ponavljanja ovih začaranih krugova se dešavaju u odraslom dobu kada se fantazije ili iskustva o prekidu veza sa roditeljima u prošlosti ponovo jave, što često biva pokrenuto značajnim životnim događajima. Mehanizmi odbrane, kao što su reakciona formacija, poricanje i negiranje, pokazuju napore osobe da se porekne bijes i da se napravi bliža i jača veza sa određenim bitnim osobama, kroz prenaglašavanje pozitivnih osjećanja. Ali, zbog osjećanja bijesa i ljutnje koja su barem delimično nesvjesna, ove odbrane ne uspjevaju da umanje doživljenu prijetnju za raspad bitnog odnosa, što vodi početku napada panike. Najbolji način da potpuno prevaziđete napade panike je da krenete na psihoterapiju kod stručnjaka koji se bavi psihodinamskom psihoterapijom.
Vaša Alma
