SREBRENICA: Mnogo više od broja ubijenih

    Otvaram sajt Memorijalnog centra Srebrenica, arhiv ličnih predmeta, arhiv fotografija, izvještaj o negiranju genocida… Arhiv. Više od 8000 osoba dio je arhiva. Ovo je dobar način za sjećati se genocida koji se dogodio u julu 1995. godine, ali, postoji li još nešto iza svega dokumentiranog, gdje su ti pojedinačni životi i raznorazne priče Srebreničana i Srebreničanki?

    Odrastajući sam gledala prenose iz Srebrenice svakog 11. jula, prenose ukopa, prenose reakcija porodica, slušala priče i čitala o tome. Posjetila sam je samo jednom. Srebrenica koju sam ja vidjela drukčija je od one sa televizijskih ekrana 11. jula. Bilo je proljeće. Padala je kiša i kao da se sva tuga svijeta tog dana slila u Srebrenicu. U zraku se osjeti koliko osoba nedostaje. Koliko porodica nema. I isti pod pritiskom te tuge biva sve teži nama koji/e smo se tu toga dana zadesili/e.

    Sa mnom je tu bila moja kolegica iz srednje škole, Nejra. Rođena 1996. Preciznije, u januaru 1996. Nejrin otac, Nijaz, ubijen je u srebreničkom genocidu. Nejrina majka Fatima bila je trudna u vrijeme genocida. Nejra nikada nije upoznala svog oca. Sjedimo i gledamo Srebrenicu. I hiljade su Nejri u Bosni i Hercegovini čije priče znamo manje ili više, ali i dalje ne pokušavamo da u svojim glavamo pokušamo shvatiti kompleksnost situacije.

    Nijaz Lilić, izvor fotografije: porodična arhiva

    Naumpada mi jedna profesorica koja me tokom studija tjerala da razmišljam dublje i dalje od nečega što mi je predočeno, „Think beyond the text, think beyond the event“ (Misli iza teksta, misli iza događaja, op.a.) ponavljala je. Pokušavajući u svojoj glavi složiti ili racionalizirati genocid u Srebrenici (znam, zvuči glupo čak i pokušati), sjetim se ovog savjeta – misli dalje od onoga što ti je predočeno. Ali, dalje ne postoji. Nema mnogo dubine u krvničkim ubistvima civila i nenaoružanih osoba koje bježe za nekim boljim sutra.

    Pričam s Nejrom, pitam je kako se osjeća, a ona govori da radi na nečemu. Fotografija koju šalje iz te „radne atmosfere“ sastoji se od neizostavnog laptopa i nekog popisa. Kada sam pažljivo pogledala popis na njemu se razabire sljedeće: dokumentarac, Plač iz groba, masakri, 8. do 11. juli… Nejra priprema događaj u sjećanju na srebrenički genocid. Trenutno studira u Njemačkoj, master iz istraživanja mira i međunarodnih odnosa. Događaj priprema za grupu ljudi u gradu u kojem živi kako bi radila na osvještavanju vezanom za događaje iz Srebrenice.

    Nakon toga joj u nedostatku riječi koje mogu ponuditi kažem bezvrijedno „Samo tako“ jer ne želim da učinim da se osjeća kao da je sažalijevam, jer to ne osjećam prema njoj. A ona nastavlja „Znaš, određen je broj puta koji možeš gledati kako sapiru lubanju“. I onda shvatim, ovo nije nimalo lako. Sigurno je teže nego kada bih isto gledala ja ili neko totalno nepovezan sa BiH, a posebno Srebrenicom. Ali gledam nju, posvećuje sve svoje vrijeme ovome, čita svjedočenja, gleda snimke ekshumacija, želi da podijeli svoju priču, priče onih koji nisu tu, a što je najvažnije… Nejra ne mrzi, Nejra razmišlja racionalno, Nejra pokušava da razumije i u njenoj glavi ne postoje prepreke niti nešto što bi je zaustavilo u naumu da objasni svoju Srebrenicu.

    U tom momentu mi se po glavi vrti jedna izreka koju pripisuju mnogima, a većinom se koristi u kontekstima vezanim za neki vid otpora. U prevodu bi ona glasila „pokušali su nas pokopati ali nisu znali da smo mi sjeme“.

    Nijazovom smrću završila se kratka priča o životu čovjeka iz Srebrenice. Nedovoljno života, nedovoljno vremena i jebeno nedovoljno empatije u tijelima i mozgu počinioca genocida. Boljela ih je briga za Nijaza, za 8371 drugu osobu, za porodice koje ostaju, za Nejru i sve ostale rođene nakon genocida a pod stalnim utjecajem istog.

    Ali, Nejra je sjeme… I sigurno će, kao što godinama unazad već radi, dijeliti priču svoga oca i svoje Srebrenice i odvesti je u najudaljenije ćoškove planete, baš kako i sjeme može putovati.

    A mi, mi imamo mnogo da naučimo od Nejre. Pamtiti, ne zaboravljati i činiti da nam Srebrenica nije samo 11. juli nego i svi drugi dani, kao što su neizbježno svima poteklim iz toga grada u Podrinju.

     

    Socijalne mreže

    6,325LjubiteljiSviđa mi se
    402SljedbeniciPratite
    294SljedbeniciPratite
    1,690PretplatniciPretplatite se

    Pretplatite se

    Povezani članci

    AEDES ALBOPICTUS: Opasni azijski tigrasti komarac

    Piše: Husein Ohran Jedna od najozbiljnijih posljedica klimatskih promjena jeste...

    NAŠE BLAGO: Bh. autohtone domaće životinje

    Piše: Husein Ohran Bosna i Hercegovina je zemlja koja se...

    “Eco-friendly” goveda

    Piše: Husein Ohran Iako mnogima ovaj podatak nije poznat –...

    Kako naša ishrana utiče na globalno zagrijavanje?

    Piše: Husein Ohran Očekuje se da će do 2050. godine...