Piše: Srđan Puhalo
(„Moralna panika“, društvena situacija u kojoj se na temelju izolovanih, preuveličanih ili na senzacionalistički način protumačenih incidenata stvara i/ili nastoji stvoriti uvjerenje kako društvu, državi i/ili temeljima moralnoga poretka prijeti opasnost).
Prije neki dan za ubistvo u beogradskoj Osnovnoj školi Vladislav Ribnikar ministar obrazovanja Srbije Branko Ružić okrivio je „kancerogeni utjecaj interneta, videoigrica i uvezenih zapadnih vrijednosti“, čime je razbjesnio javnost koja traži njegovu ostavku.
Ministar je dao ostavku, ali ostalo je nejasno šta nam i u kojoj mjeri kvari djecu?
STRIPOVI NA LOMAČI
Krajem 40-tih i početkom 50-ih godina 20. vijeka Sjedinjene Američke Države (SAD) se susreću sa porastom maloljetničke delinkvencije u društvu. Kao jedan od „ozbiljnih“ krivaca za to su optuženi stripovi, naročito kriminalistički i horor. Jedan od najvećih boraca protiv stripova bio je neki dr Frederik Vertam, tada ugledan psihijatar. On je u to vrijeme tvrdio da je izvršio obimna istraživanja koja su uključivala hiljade djece sa problemima u ponašanju, od delinkvencije i psihijatrijskih bolesti do homoseksualnosti, i da su uzroci takvog ponašanja stripovi.
Ni vlast nije sjedila skrštenih ruku, osnovano je neko regulatorno tijelo koje je napisalo kodeks kojim se regulisao sadržaj i izgled stripova, a revnosni građani su redovno pravili lomače od stripova.
Opšta pravila tog kodeksa zabranjivala je slijedeće: psovke, ismijavanje ili napadanje bilo koje vjerske ili rasne grupe, golotinju, šaljiv ili odobravajući prikaz razvoda braka, prikaz seksualnih perverzija, silovanja, zavođenja te romantičnog zanimanja koje ne naglašava vrijednost doma i svetost braka, prikaz nedopuštenih seksualnih odnosa, oglašavanje alkohola, duvana, seksualnih priručnika, oružja, materijala i proizvoda vezanih za kockanje te neodobrenih medicinskih, zdravstvenih i kozmetičkih proizvoda, prikaz zločinaca na simpatični, privlačni ili u bilo kojoj formi odobravajući način te pojedinosti zločina, strave i užasa, koji se ne smiju niti prikazivati niti koristiti kao riječi u naslovu.
Možete da zamislite na šta su tada ličili stripovi, a više krvi i ubijanja mogli ste naći u Bibliji. Istraživanja Vertmana su kasnije opovrgnuta, a strip je nastavio da „kvari omladinu“.
Onda su došle 60-te i rokenrol koji je izazvao moralnu paniku među dobrim roditeljima, prosvjetnim radnicima, konzervativnim političarima i popovima.
Mlade su kvarili i uništavali Elvisovi kukovi, hipici koji u sebe unose sve i svašta, „satanisti“ u koži i nitnama koji sviraju hard rok i metal, anarhistički pankeri kojima ništa nije sveto, do agresivnih repera koji pozivaju na ubijanje policije. Svi oni su bili krivi za „propast“ omladine i niko drugi.
Pričalo se tada da ako se Stairway to Heaven svira unazad, može se čuti: “Slušajte! Bili smo tamo… Pjevat ću, jer živim sa Satanom… ako trebamo živjeti za Satanu…”, ili da je tekst pjesme: Welcome to the Hotel Californija aluzija na satansku crkvu u San Francisku. Ona se nalazi u Ulici Kalifornia.
Naravno, ne smijemo zaboraviti ni televiziju sa svim sadržajima koje na njoj možemo vidjeti. Nasiljekoje gledamo na TV je svakodnevno i raznovrsno, od informativnih emisija, preko prenosa narodne skupštine, a onda idu filmovi i serije, rijeliti programi i sl.
Ni tu nije sve crno-bijelo i dobijeni nalazi ne daju jasnu sliku kako agresivni sadržaju u medijima kratkoročno i dugoročno utiču na ponašanje mladih ljudi.
Istraživanja su pokazivala vezu između gledanja agresivnih sadržaja, ali je teško ustvrditi da su oni najveći ili isključivi uzrok takvog ponašanja.
Film Stenlija Kjubrika Paklena pomorandža je premijerno prikazan u decembru 1971. godine u toj zemlji, digla se opšta halabuka. Zvaničnici su digli glas smatrajući da je seksualno nasilje u filmu „isuviše ekstremno“.
Samo nekoliko meseci kasnije, tačnije u martu 1972. godine kada je 14-godišnji tinejdžer optužen za ubistvo školskog druga, tužilac je za krvavi zločin, između ostalog, okrivio Kjubrikov film. Naime, naveo je da je tinejdžer to učinio nakon što je vidio rediteljevo „brutalno ostvarenje“.
Film je zabranjen i tek 2000. godine se mogao pogledati u britanskim kinima.
KONTROVERZNA ISTRAŽIVANJA
Dolazimo do video igrica i njihovog „pogubnog“ uticaja na mlade. Igranje igrica danas je potpuno drugačije iskustvo od gledanja filmova i serija. Igrice omogućavaju igačima do postanu direktni učesnici u određenoj aktivnosti. Vi birate svoj izgled, odjeću, zanimanje, naoružanje, mjesto gdje živite i ponašate se potpuno drugačije nego u stvarnom životu. Vi više niste pasivni posmatrač, već dio igrice.
Naravno, ovdje ćemo se ograničiti na igrice u kojima ima nasilja i prikazaćemo neke nalaze koji su se bavili vezom između takvih igrica i agresivnosti.
Ubice iz Kolumbajna (u aprilu 1999. Erik Haris, 18, i Dilan Klebold, 17, ubili su 12 učenika i profesora u srednjoj školi Kolumbajn u Litltonu, op.a.) bili su strastveni obožavatelji igrice DOOM, ali zar tu igricu nije igralo hiljade i hiljade djece i niko od njih nije pokušao da ubije svoje vršnjake?
Kao što rekoh, rezultati su međusobno suprostavljeni. Neka istraživanja centra za izučavenje nasilja pri Univerzitetu u Arizoni nalaze da u „zadacima učenja datim poslije igara, agresivnost može porasti i do 40% kod učesnika u „nasilnim uslovima“, i da su nasilne misli lakše padale na pamet članovima ove grupe.
Opet imamo istraživanja koja su samo donekle potrkijepila vezu između agresije i igranja nasilnih igrica. Oni su pretpostavili da, što igrica realnije prikazuje nasilje, to će uticaj na igrača biti veći – i bili su u pravu, ali to uzbuđenje koje se javljalo tokom igrice nije imalo bilo kakve veze sa njihovom agresivnošću.
Treća vrsta istraživanja su pokazala da igranje nasilnih video igrica može da ima katarzičko dejstvo, tj. može da ima pozitivne efekte. Umjesto da se djeca međusobno tuku i povređuju, oni kroz video igrice svoj bijes i ljutnju prazne na likovima koji imaju osobine onih koji ih kinje i maltretiraju.
Igranje video igrica može da ima različite efekte kod djece i bilo kakva generalizacija je pogrešna i kontraproduktivna, jer vodi banalizaciji problema o kojem se danas toliko priča, a to je agesivnost kod mladih.
Mladi, a bogme i stariji, danas su svakodnevno okruženi agresivnim vršnjacima, roditeljima, nastavnicima, političarima, vozačima, sugrađanima, muzikom, filmovima, igricama, vijestima, da je prilično teško razabrati šta i u kolikoj mjeri utiče na njihovo ponašanje.
Ipak, ne treba živjeti u strahu jer najveći broj djece veoma dobro pravi razliku između crtanog i igranog filma, muzike, igrica i realnosti.
Ne znam koliko je škola pokvarila djece, ali je i dalje jedno od najsigurnijih mjesta u njihovom životu.
