Piše: Dženeta Rovčanin
Zana je majka tridesetogodišnjakinje sa intelektualnim poteškoćama. Tokom razgovora nije željela otkriti svoj identitet zbog kompliciranosti porodičnih odnosa. U Sarajevu živi gotovo četrdeset godina i ovdje se doselila sa Sokoca. Prije deset godina postala je nana djevojčice Nermine koja također ima poteškoće u razvoju. Ona kaže da se za trideset godina promijenilo dosta toga u njenom životu, počevši od obrazovnog sistema do odnosa prema djeci sa intelektualnim poteškoćama. Njena unuka sad ima asistenta u nastavi – za razliku od njene kćerke koja nije imala nekoga da joj pomaže pri obrazovanju.
„Svjesna sam medicinske dijagnoze koju ima moja unuka. U trećoj godini života dijagnosticiran joj je ADHD, sa repetitirajućim epizodama epilepsije. Uprkos dijagnozi i izazovima, radoznala je desetogodišnjakinja koja svijet oko sebe posmatra mrvicu drugačije. Nermina pohađa peti razred i druga djeca u razredu su je prihvatila, a i ona njih, pa se raduje svakom školskom danu“, kaže Zana.
Naglašava da na početku ni ona ni porodica nisu bili svjesni da ima neke poteškoće jer je bila prilično verbalna i koherentna, ali je učiteljica primijetila da postoje problemi u savladavanju gradiva i koncentraciji, te su joj onda odlučili dodijeliti asistenta u nastavi.
Metodologija prilikom evidentiranja učenika s poteškoćama razlikuje se od kantona do kantona, pa stoga podaci nisu podložni usporedbama. S tim u vezi, nije moguće ustanoviti zbirne podatke o procentu osoba sa poteškoćama u Bosni i Hercegovini. Prošle je godine u Kantonu Sarajevo 706 učenika pohađalo nastavu po Individualno-prilagođenom programu (IPP), dok je Ministarstvo za odgoj i obrazovanje Kantona Sarajevo odgojno-obrazovnim ustanovama dalo saglasnost za angažovanje 274 asistenta u nastavi.
Razlike od „slova na papiru“ do stvarne prakse
Promjene u obrazovanju osoba sa poteškoćama u razvoju vrše se u protekle dvije decenije pomoću primjene i prihvatanja evropskih praksi, obaveza i standarda međunarodnih i svjetskih organizacija. Uprkos snažnom angažmanu Evropske unije na primjeni UN-ove konvencije, čiji je cilj suzbijanje diskriminirajućih obrazovnih i društvenih praksi, problem inkluzije rješava se sporo, a to potvrđuju naši sagovornici – roditelji, edukatori-rehabilitatori i predstavnici udruženja u Kantonu Sarajevo, koji se zalažu za provođenje inkluzivne obrazovne prakse. Učesnici u primjeni inkluzivnog obrazovanja naglašavaju da postoje razlike od „slova na papiru“ do stvarne prakse u bh. obrazovanju.
„Moja je unuka Nermina hiperaktivna. Ne drži ju mjesto i kad je dobila prvu asistenticu u nastavi, nije joj se dopala; bježala je od nje i nije željela ići u školu ukoliko će ona sjediti s njom u klupi. Ta asistentica je tek bila završila fakultet i, kako mi je priznala, nikad se nije susrela s djetetom koje ima neku intelektualnu ili ponašajnu teškoću. Sada ima asistenticu u nastavi koju voli i koja joj neizmjerno pomaže i jako je napredovala“, kaže Zana, koja je zakonska starateljica unuci Nermini.
Sarajevska defektologinja/edukatorica-rehabilitatorica, zaposlena u Mobilnom timu za podršku inkluzivnom obrazovanju, koja također nije željela otkriti svoj identitet zbog osjetljivosti profesije i neriješenog radnopravnog statusa, opisala je rad u trima školama u Kantonu Sarajevo. Naglašava da se Mobilni tim za podršku inkluzivnog obrazovanju sastoji od triju stručnih lica: defektologa/edukatora-rehabilitatora, psihologa i logopeda te da je u Kantonu Sarajevo zaposleno oko sedamdeset stručnjaka (defektologa/edukatora-rehabilitatora, psihologa, logopeda) koji rade na unapređivanju inkluzivnog obrazovanja.
„Moj rad, kao i ostalih uposlenika Mobilnog tima, podložan je kontroli supervizora kojima šaljemo mjesečne izvještaje. Supervizori, koji obavljaju nadzor nad radom ostalih stručnjaka, vokacijski su pedagozi, ali osnovna problematika je što se mahom radi o osobama koje posjeduju teoretsko, ali ne i praktično iskustvo rada sa djecom s poteškoćama u razvoju“, naglašava defektologinja.
Tvrdi da je njihov posao vrlo odgovoran i da često nailaze na nerazumijevanje određenih „karika u lancu“ inkluzivne nastave. Ipak, naglasila je da voli svoj posao i raduje ju što u svakoj školi posjeduju kabinet u kojima rade s djecom kojoj je potrebna njihova stručna pomoć.
Inkuzivno obrazovanje u bh. zakonskom okviru
U Bosni i Hercegovini je 2002. godine započeta reforma obrazovanja i korjenita promjena dotadašnjih obrazovnih praksi. Roditelji, čija su djeca s poteškoćama u razvoju živjela bez obrazovanja ili pomoći pri obrazovanju, smatrali su da je došao kraj indiferentnom odnosu državne vlasti prema njima.
Zakonski okvir za razvoj inkluzivnog osnovnog obrazovanja u Bosni i Hercegovini uspostavljen je donošenjem Okvirnog zakona o osnovnom i srednjem obrazovanju. Na osnovu Okvirnog zakona, kantoni u Federaciji Bosne i Hercegovine, Republici Srpskoj i Brčko distriktu Bosne i Hercegovine usvojili su i uskladili svoje zakone o osnovnom obrazovanju. To znači da svi zakoni o osnovnom obrazovanju u Bosni i Hercegovini sadrže odredbe kojima se propisuje uključivanje djece s poteškoćama u razvoju u redovno osnovno obrazovanje. Ipak, same zakonske klauzule – koje nemaju podzakonske akte koji dodatno uređuju i olakšavaju primjenjivanje odredbi koje se tiču inkluzivnog obrazovanja – nisu dovoljne. Saradnja škola i drugih institucija postoji, ali potrebno je da se ona međuinstitucionalna proširi – pogotovo kad je riječ o sektoru obrazovanja.
Ministarstvo za odgoj i obrazovanje Kantona Sarajevo, nadležno institucionalno tijelo koje rukovodi procesima u obrazovanju na nivou kantona, školama „dodjeljuje“ asistente u nastavi, ali sudeći po iskustvima roditelja, pa čak i samih asistenata, oni nemaju iskustva u radu sa djecom sa poteškoćama u razvoju i obično se radi o pripravnicima sa završenim fakultetom nastavničkih usmjerenja.
Nezadovoljstvo radom mobilnih timova – zbog nepostojanja osnovnih alata za rad – postoji, a to potvrđuje i Aida Hrnjić, predsjednica Udruženja „Colibri“, koje pruža podršku porodicama sa djecom i osobama s poteškoćama u razvoju. Ona je, pritom, majka dječaka sa autizmom.
„Zbog obaveze obavljanja pripravničkog staža, oni koji završe fakultet samo ‘popunjavaju’ asistentska mjesta učestvujući u inkluzivnoj nastavi u Kantonu Sarajevo. To je jako loša stvar jer oni ne posjeduju pravilnik o asistentima. Pritom, nepoznanica je ko nadzire rad mobilnih timova“, kaže Hrnjić.
„Rascjepkanost“ obrazovanja u Bosni i Hercegovini stvara pometnju u školskom sistemu. U BiH postoje i specijalne ustanove i ustanove koje sprovode inkluzivno obrazovanje. Postavlja se pitanje može li se poraditi na boljem ustrojstvu inkluzivnog obrazovanja…
„To su dva paralelna sistema. Posrijedi je upošljavanje uime naše djece. Udruženje od ostalih nivoa vlasti nije dobilo ni marku. Tim od sedmero ljudi, roditelja, napravio je ogroman posao“, naglašava Hrnjić, predsjednica Udruženja „Colibri“, koje je ovih dana proslavilo svoj peti rođendan i koje je nastalo u partnerstvu s Općinom Centar koja im finansijski pomaže. Kako je kazala, jedino su oni licencirani za rad po Tomatisu, koji predstavlja metodologiju logopedskog rada.
„U našem udruženju postoji i muzikoterapija, a uspjeli smo obezbijediti i Senzornu sobu uz finansijsku podršku Ambasade Njemačke. Sistem je trom, a roditelji su sami i veoma je važan direktni rad s djecom – ne samo teoretski. Oko mog sina nalazi se petero ljudi, ali jedino ja nađem način kako da moj sin savlada lekciju“, zaključuje Hrnjić.
Nada za bolje sutra
Osvrćući se na motive svoje borbe za bolje sutra svoje i tuđe djece, Hrnjić kaže da ne želi misliti „hoće li njeno dijete, kad nje nestane jednog dana, završiti u nekom centru“.
Optimistični su i oni koji su direktno uključeni u edukaciju djece sa poteškoćama u razvoju.
„Djevojčica romske nacionalnosti je u sedmom razredu naučila pisana slova i sutra će negdje u svijetu svima reći da sam je baš ja naučila pisati najljepše na svijetu. Meni je to već svijet“, ističe sarajevska defektologinja, zaposlenica Mobilnog tima za inkluzivno obrazovanje Kantona Sarajevo, te dodaje da je to podstrek za dalji rad i doprinos izgradnji inkluzivnijeg i funkcionalnijeg društvenog sistema.
Važnost primjene međunarodnih obaveza
BiH se prije više od dvadeset godina obavezala na primjenu UN-ove Konvencije o pravima djece i uključivanju djece sa intelektualnim poteškoćama u nastavni proces. Inkluzivno obrazovanje, po svojoj terminološkoj definiciji, znači uključivanje djece u nastavni proces bez obzira na njihove socijalne, jezičke, intelektualne, emocionalne i druge karakteristike.
Bosna i Hercegovina je koncem 2022. godine dobila dugoočekivani kandidatski status za ulazak u Evropsku uniju, ali je na tom putu sprečava ispunjavanje obaveza iz oblasti reforme obrazovnog sistema, kao i sprovođenje kvalitetnije inkluzije i integracije. Da bi proces pridruživanja Uniji bio uspješan, morat će se pružiti više pažnje obrazovnom sistemu djece i odraslih, kao i uklanjanju njegovih manjkavosti.
Iz Vijeća Evrope u BiH ističu da, u saradnji sa Evropskom unijom, konstantno rade na projektima i namjera im je da podignu „ljestvicu“ bh. obrazovnog procesa. Jedan od važnih projekata koje su radili Evropska unija i Vijeće Evrope od 2013. do 2015. godine je „Regionalna podrška inkluzivnom obrazovanju“, a čiji je cilj poboljšanje socijalnog uključivanja, kao i socijalna kohezija u regiji. Projekt je promovirao koncept inkluzivnog obrazovanja spominjući pet važnih komponenti, poput inkluzivne pilot-škole, podizanja svijesti, podrške kreatorima politika i nastavnicima te partnerstva.
Preporuke za inkluzivno obrazovanje u Bosni i Hercegovini usvojene su i od Vijeća ministara BiH 2019. godine, u okviru mehanizma “Horizontal Facility za zapadni Balkan i Tursku”. Ovo tijelo implementira treću fazu projekta “Kvalitetno obrazovanje za sve”, a cilj je promocija inkluzije i pružanje rješenja za uklanjanje diskriminacije u obrazovnom sistemu.
“Dosadašnji rezultati ostvareni unutar prve i druge faze projekta uključuju donošenje i implementaciju ‘Preporuka za djelovanje sa Mapom puta za unapređenje inkluzivnog obrazovanja u Bosni i Hercegovini’ usvojene od Vijeća ministara BiH 2020. godine, te učešće i rad sa 29 pilot-škola u BiH, koji je rezultirao promicanjem i širenjem dobrih praksi u sferi inkluzivnog obrazovanja“, kazala nam je Zorica Lešić, projektna menadžerica Vijeća Evrope u Bosni i Hercegovini.
Finansijska pomoć i aktivnosti EU
Značajan je doprinos pojedinih međunarodnih, kao i domaćih nevladinih organizacija u pružanju podrške obrazovnom sektoru zbog povećanja kompetencija nastavnog osoblja za organizaciju inkluzivnog obrazovanja, ali i poboljšanja uvjeta obrazovanja za učenike s poteškoćama u razvoju.
Poboljšavanje zaštite i uključenost ranjivih grupa u društvo trebali bi biti najvažniji prioritet svih institucija u BiH koje su odgovorne za obrazovni proces.
„U društvenom angažmanu ne postoje ‘sitni koraci’“ – ocjena je stručnjaka zaduženih za monitoring u oblasti obrazovanja.
Škole bi trebale insistirati i na modernijem opremanju školskih učionica, da bi se djeca iz ranjivih kategorija mogla informatički opismeniti. Toga je svjesna Delegacija Evropske unije u Bosni i Hercegovini, koja godinama finasira brojne aktivnosti koje su usmjerene na jačanje organizacija civilnog društva koje zastupaju osobe s invaliditetom. Cilj je povećati njihovo znanje i stručnost te omogućiti aktivnije sudjelovanje u javnim raspravama i dijalogu s vlastima, što bi u konačnici trebalo rezultirati boljim javnim politikama socijalnog uključivanja osoba s invaliditetom. Projekti socijalnog razvoja u BiH se kreću od podrške razvoju socijalnog poduzetništva, jačanja mreže nevladinih organizacija koje se bave ovom tematikom i njihovog osnaživanja, do manjih inicijativa i direktne podrške osobama s invaliditetom kako bi se što bolje integrirali u društvo. Jedna od posljednjih aktivnosti bila je i finansijska podrška kroz projekt “EU4Local Communities”, koji implementira Centar za promociju civilnog društva (CPCD). Riječ je o organiziranoj posjeti članica i članova Udruženja “Dajte nam šansu”, “Ex-Yu Rock Centru” u Sarajevu. To je samo dio napora koji EU ulaže pri stvaranju inkluzivnijeg i pravednijeg društva za sve građane i građanke Bosne i Hercegovine.
Oni se, pored partnerstva s UNDP-om, UNICEF-om, „Save the Children“, i sami uključuju u aktivnosti koje su značajne lokalnom stanovništvu, pa su tako u oktobru 2022. donirali i laptope, kao i popratnu asistivnu tehnologiju OŠ „Hilmi ef. Šarić“ u Tarčinu.
