Građani Gruzije mjesecima protestuju, tražeći nastavak procesa približavanja Europskoj uniji, prestanak ograničavanja građanskih prava i sloboda, te osporavajući legitimitet predsjednika Mikheila Kavelashvilija. Proteste građana obilježili su sukobi sa policijom, koja je protiv demonstranata koristila suzavac i vodene topove.
Međutim, ne ostaje samo na tome. Tokom protesta je zabilježen i porast broja napada na novinare i aktiviste, što je rezultat atmosfere koju nameće vladajući režim koji ih često označava neprijateljima i stranim plaćenicima – dobro poznat narativ, nije li? U Gruziji je u maju prošle godine usvojen „zakon o stranim agentima“, sličan onom kakav je prošle sedmice usvojen i u Narodnoj skupštini Republike Srpske.
Gruzijci ovaj zakon nazivaju jednostavno „ruski zakon“ jer je riječ o kopiji regulative koja je na snazi u Rusiji, a koju Kremlj distribuira savezničkim režimima. O usvajanju tog zakona u Gruziji naš portal je pisao prošle godine, a nije slučajno što su isti ili nešto modificirani zakoni usvojeni i u Slovačkoj i Mađarskoj, zemljama koje orbitiraju u sferi Vladimira Putina, baš kao i režim Milorada Dodika na jednom dijelu Bosne i Hercegovine.
Iako ovi zakoni tehnički ciljaju na kontrolu finansiranja nevladinih organizacija i nezavisnih medija, pod krinkom ovih izgovora krije se njihov stvarni učinak – zvanično označavanje aktivista civilnog društva i nezavisnih novinara neprijateljima. A ako je neko neprijatelj onda je protiv njega lako opravdati i nasilje. Upravo to se dešava u Gruziji.
Guram Rogava je gruzijski novinar na kojeg se 28. novembra tokom rasturanja protesta u Tbilisiju zaletio pripadnik specijalne policije, te ga s leđa napao pesnicom u predjelu vratne kičme. Rogava je završio u bolnici sa teškim povredama – ustanovljen mu je lom sedmog pršljena, frakture kostiju lica, te potres mozga. Snimak napada na ovog novinara zabilježila je kamera gruzijskog servisa Radio Liberty i dostupan je na njihovoj stranici na Instagramu.
„Doktori su mi rekli da je pravo čudo da sam prošao bez invaliditeta, a povrede su mogle biti i smrtonosne“, kaže u razgovoru za Objavi.ba Guram Rogava.
Napadač na njega još nije identificiran, a osim njega je iste noći bilo povrijeđeno još dvadesetak novinara. Tužilaštvo Gruzije je provelo postupak, ali postupanje istražnih organa i odnos vlasti prema onome što se dogodilo blago rečeno ne ulijeva povjerenje u istinsko poštovanje medijskih sloboda. Rogava kaže kako tri mjeseca nakon napada vlasti „samo stvaraju iluziju da se nešto radi“.
Na njegovo insistiranje, Specijalna istražna služba mu je dostavila hiljade stranica materijala i jedanaest sati video-snimaka. Međutim, dostavljene dokaze Rogava opisuje kao „beskorisno smeće“. Nakon što je pregledao skoro sedamsto sati snimaka, prepoznao se samo u jednom kadru, i to po cipelama, a snimak je nastao u vrijeme nakon napada kada mu građani pokušavaju pomoći. Onoga što su zabilježile kamere medija koje su svjedočile napadu, u dostavljenim materijalima nije bilo.
„Jedanaestog dana nakon napada pitao sam istražitelja jesu li izuzeti snimci sa kamera na okolnim zgradama. On se iznenadio i pitao me zašto bi to bilo potrebno. Objasnio sam mu da bi to moglo pomoći da se vidi odakle je napadač došao, kojoj se jedinici pridružio ili da mu se možda vidi lice ako je u nekom momentu skinuo masku. Nakon ovoga su krenuli da rade u tom pravcu, ali su izuzeti snimci sa privatnih kamera na kojima se ništa nije vidjelo. Važno je reći da policija ne daje snimke sa svojih kamera, iz čega je jasno da policijske agencije ne žele saradnju“, priča Rogava.
Njegovo ime je postalo sinonim za represiju vlasti nad novinarima u Gruziji. Trenutno još uvijek ide na rehabilitaciju, ali se 11. februara vratio na ekrane sa emisijom nazvanom „Uz narod“. Ono što ga pogađa, ali i što ga nimalo ne iznenađuje jeste odnos predstavnika vladajuće stranke Gruzijski san prema njemu nakon napada.
Tako mu je u intervjuu u gruzijskom parlamentu zastupnica Nino Tsilosani rekla kako je napad bio nesretan incident. „Taj mali incident, nečija greška sad tebi daje pravo da stojiš ovdje [u parlamentu] i postavljaš nam ovdje neka besmislena pitanja“, rekla je Tsilosani. Rječnik i način ophođenja sa novinarima odnekud prilično poznat i na ovim prostorima, zar ne?
Šef zastupničkog kluba vladajuće partije Mamuka Mdinaradze je nazvao Rogavu „nevaspitanim“. On tvrdi da je novinar upućivao psovke prema pripadnicima snaga sigurnosti, ali te navode Rogava opovrgava, nazivajući ih lažnim. No, sve i kad bi bili istiniti – zar „ruski zakon“ daje i pravo policajcima da prebijaju ljude u takvim slučajevima?
Interese Gurama Rogave, kao i dvadeset i dvije druge žrtve iz te novembarske noći, pred sudom zastupa advokatica Centra za ljudska prava iz Tbilisija Nino Chaladze. Poučena prijašnjim iskustvima, ona smatra da nema nade za objektivnu istragu, ali i dalje poziva istražne organe da promijene svoj pristup i da identifikuju počinioce.
“U slučaju Gurama Rogave radi se o pokušaju ubistva, namjernom nanošenju teških tjelesnih povreda, mučenju, nečovječnom postupanju i uskraćivanju mogućnosti rada. Međutim, istražni organi su pokrenuli postupak samo u dijelu koji se tiče prekoračenja ovlasti i ometanja rada novinara. I sve to se dešava iako postoje medicinska dokumentacija i video snimci koji dokazuju da se ne radi samo o opstrukciji obavljanja novinarskog posla“, naglašava advokatica u intervjuu za Glas Kavkaza.
Chaladze kaže kako će iskoristiti sve pravne mehanizme u Gruziji kako bi pravda bila zadovoljena. Međutim, ukoliko se to ne desi, dokazi će biti predani Europskom sudu za ljudska prava.
U svakom slučaju, teško je vjerovati da će država u kojoj je na snazi “ruski zakon” sama od sebe riješiti ovaj slučaj i spriječiti dalje napade na novinare i aktiviste. S druge strane, nama u Bosni i Hercegovini – a posebno ljudima u RS – gruzijski slučaj treba biti jasan pokazatelj šta je u pozadini namjera onih koji aplaudiraju “zakonu o stranim agentima” po ruskom receptu i kakva je budućnost u njihovoj viziji.
