Dok danas gledamo stravične prizore iz Palestine, mnogima će se probuditi uspavane ratne traume i sjećanja na naš rat. Gledajući prve pakete pomoći koji se iz zraka dopremaju izgladnjelim i izmučenim stanovnicima Gaze, teško se ne sjetiti vremena kada smo ovisili o konvojima humanitarne pomoći, ili – u nekim slučajevima – o hrani i lijekovima koji su stizali iz zraka.
Ovo drugo posebno pamte stanovnici Goražda koji su za lov na palete sa humanitarnom pomoći imali i poseban naziv – holtanje. Navodno je u korijenu ove riječi njemački glagol koji označava hvatanje ili kupljenje, ali je u svakom slučaju za brojne žitelje ratnog Goražda holtanje značilo preživljavanje.
Edisa Adžović je u vrijeme kada je pomoć počela padati s neba imala trinaest godina. Sjeća se kako je to izgledalo iz dječje perspektive:
„Roditelji su nam uvijek govorili kako ništa ne pada s neba, ali te 1993. godine smo bili u potpunom okruženju i hranu su nam bacali iz aviona, tako da je i ta izreka izgubila smisao. Meni je kao djetetu to bio veliki događaj, iako je u tim paketima znalo biti i konzervi skoro iz Drugog svjetskog rata. Ali jeli smo i te konzerve da bismo preživjeli.“
Zvanični naziv za dopremanje humanitarne pomoći u područje istočne Bosne zračnim putem bio je „Operacija Padobran“, a ova operacija je trajala od kraja februara 1993. do početka 1994. godine. Bio je to dio šire operacije „Provide Promise“ kojom je od aprila 1992. do januara 1996. na prostor Bosne i Hercegovine dopremljeno oko 160,000 metričkih tona hrane i drugih potrepština.
Prema zvaničnim izvorima, sa svoje skoro četiri godine trajanja operacija „Provide Promise“ predstavlja najdugotrajniji humanitarni zračni most u historiji. Tokom ovog poduhvata izvršeno je čak 12,886 letova, od čega polovina otpada na avione američkih zračnih snaga.
Jedan od onih koji su bili uključeni u dopremanje humanitarne pomoći Bosni i Hercegovini zračnim putem bio je i danas penzionisani oficir američkog zrakoplovstva Matt Mustafaga. On je bio zadužen za planiranje letova u bazi u Vicenzi, a i letio je u brojne misije u koje se polijetalo iz njemačke baze Rhein-Main.
„Već sam u ljeto 1992. slijetao u Sarajevo u sklopu misije Ujedinjenih naroda. Imao sam tad dvadeset devet godina i sjećam se tih slijetanja. Imao sam sreću da nisu pucali na nas, ali je aerodrom bio jako zahtjevan za slijetanje, mogu ga uporediti još samo sa Bagramom u Afganistanu“, kaže američki zrakoplovac.
Ovog je ljeta došao u Bosnu i Hercegovinu da posjeti Sarajevo, Goražde i Srebrenicu, mjesta koje je devedesetih gledao samo iz zraka. U Potočarima je obišao i Memorijalni centar:
„Pričao sam sa puno ljudi kojima smo dopremali pomoć. Nadam se da će njihove rane nekad zarasti i da se ovo nigdje više neće desiti.“
A iako je donosilo spas, ni holtanje nije prolazilo bez patnje. Svjedoci iz tog vremena govore o izvlačenju paketa iz hladne i nabujale Drine, kao i stalne opasnosti da bi palete teške preko 500 kg mogle nekoga i ubiti.
Edisa priča kako je jedan paket pao na njenu kuću, uništavajući ono malo preostalog crijepa kojeg nisu raznijele granate:
„Od treska smo svi mislili kako je pala granata i nismo smjeli izići iz kuće tako da su drugi pokupili sve prije nego što smo shvatili da nam je ustvari na kuću pala humanitarna pomoć. A inače smo znali čekati pakete na jednom kraju grada a oni bi pali dvadeset kilometara dalje, nikad nismo mogli znati gdje da ih očekujemo. Jednom smo dočekali paket u kojem su bile samo vreće brašna od 25 kilograma. Nadali smo se lanč-paketima a pale su vreće koje mi kao djeca nismo mogli nositi.“
A djevojčice poput nje su se čak više nego hrani radovale – padobranima! Oni su bili izrađeni od jako kvalitetnog materijala od kojih su se mogle šiti haljine koje su se ukrašavale fosfornim markerima sa paketa. Bio je to primjer kreativnosti koju samo rat može donijeti.
Iz tog vremena potiče i anegdota koju je na twitteru ispričao poznati novinar Zoran Kusovac koji je tokom agresije na Bosnu i Hercegovinu bio reporter Sky Newsa. On se početkom marta 1993. kroz snijeg probio do Goražda u kojem je proveo desetak dana.
Tamo je dočekao prve pakete koji su pali u selo Vranpotok. Prema njegovom opisu, pola tone težak paket pao je na jednu bukvu kraj kuće Mehmeda Polutka i pritom se prepolovio. Mehmedov sin Jusuf je taman bio izišao pred kuću da zapali cigaretu kad se začuo strašan tresak.
„Izletio sam sa lampom i vidio Jusufa krvavog lica. Ali on je rekao ‘Babo, ne brini – nije krv nego makaroni!‘“
Jusufa je zalio umak iz jednog „MRE“ paketa (Meal Ready-to-Eat – gotova jela), odnosno popularnog lanč-paketa koji je sadržavao makarone sa ćuftama, a ova anegdota je ostala kao uspomena na prve dane „holtanja“.
Uspomene na ovu ratnu aktivnost danas već blijede, a oni koji je se sjećaju čine to sa gorkoslatkim osjećajem zbog onoga što su preživjeli i velikim saosjećanjem za one kojima je to sudbina danas.
„Sad kad gledam Gazu, ne mogu vjerovati da se potpuno ista stvar dešava nakon 30 godina“, razočarano zaključuje Edisa.
