„Da, to je definitivno moj kamion. To je kamion broj 30 za kojeg sam bio zadužen ja“, klimajući glavom potvrđuje Magnus Hogenberg pokazujući bijeli kamion na slici koja visi u hodniku memorijalnog centra u Srebrenici. Na glavi mu je plavi kačket sa bijelim amblemom na kojem se dvije ruke spajaju i stvaraju krov iznad siluete ljudskog bića.

Simbol je to UNHCR-a, agencije Ujedinjenih naroda za koje je Magnus 1993. godine radio na prostoru nekadašnje Jugoslavije. Vozio je bijeli Volvov kamion, jedan od onih koji su su u konvojima dopremali humanitarnu pomoć u opkoljene istočnobosanske enklave. Redovno je dolazio u Srebrenicu, a sjeća se da je dva ili tri puta dopremao pomoć i u Goražde.

Fotograf je slikao izdaleka, a ni odbljesak na vjetrobranu nije saveznik u prepoznavanju lica za volanom. Međutim, velike su šanse da je za volanom bijelog UN-ovog teretnjaka bio ovaj Šveđanin na pragu šezdesetih.

„Vozač se ne vidi ali to sam mogao biti samo ja ili kolega koji je vozio u nekoj drugoj turi. Ali nema sumnje da je to moj kamion sa kojim sam dolazio u Srebrenicu dok sam nosio ovu kapu“, kaže.

Kačket čuva već više od trideset godina. Amblem na njemu nosi snažnu simboliku – ono što je Magnus radio u Srebrenici 1993. i 1994. godine bilo je upravo pružanje krova nad glavom izbjeglicama. Njih je tih godina u Srebrenici bilo mnogo, a stambenog prostora malo. Premalo.

Neke su procjene govorile kako je u cijeloj Srebrenici tada bilo svega jedan kvadratni metar funkcionalnog stambenog prostora po stanovniku. U gradić u kojem je prije rata živjelo nepunih šest hiljada stanovnika slile su se desetine hiljada izbjeglica iz rubnih sela enklave, ali i drugih općina Podrinja. U kućama i stanovima jednostavno nije bilo mjesta za toliko ljudi.

„Vidjeli smo da je sve puno ljudi i da je trebalo učiniti nešto na njihovom zbrinjavanju prije zime. Tako je počeo švedski program stambenog zbrinjavanja“, priča Magnus.

Švedska humanitarna agencija SRSA je uoči jeseni 1993. krenula sa izgradnjom tristotinjak montažnih kuća u kojima je na kraju smještaj našlo oko tri i po hiljade izbjeglica. Sve ove kuće su u zaštićenu enklavu ušle na kamionima poput Magnusovog bijelog Volva.

Na slikama iz tog doba vide se kuće tipičnog skandinavskog načina gradnje. Sve su bile izrađene u Švedskoj i potom željeznicom prebačene do Beograda, gdje je SRSA imala svoju bazu. Put prema Srebrenici su nastavljale kamionskim konvojima čiji su vozači morali proći punktove vojske Ratka Mladića i rigorozne kontrole.

Beton i željezne armature su se smatrali ratnim materijalima, pa njihov prolaz nije bio dopušten. Ali, armature su se našle na prozorima kamiona.

„Na početku nismo imali ovu zaštitu“, pokazuje Magnus na željeznu mrežicu na bočnom prozoru kamiona iza koje se jasno vidi zastavica Kraljevine Švedske, „Nismo imali ove mreže sa strane, a ljudi su nas gađali kamenjem dok smo prolazili kroz Zvornik. Bilo je povrijeđenih vozača pa su naši mehaničari onda dodali ove mreže kao zaštitu. Na početku ih nije bilo ali su ih kasnije UN-ovi mehaničari dodali zbog naše sigurnosti.“

Jedno vrijeme je čak proveo radeći na gradilištu švedskog stambenog projekta na livadi udaljenoj nekoliko kilometara Srebrenice. Imao je tad svega dvadeset šest godina i bio je u svojoj prvoj misiji za Ujedinjene narode. Spavao je u šatoru sa lokalnim ljudima koji su pomagali u izgradnji. Nije ga bilo strah:

„Ne, nisam se bojao. Bio sam mlad i nije me bilo strah. Kada pređeš granicu i uđeš u Bosnu, samo se fokusiraš na to da izvršiš ono što ti je zadatak.“

Ali, odsustvo straha kod mladog čovjeka ne znači da razloga za strah nije bilo. Ubrzo se našao u nekoliko situacija opasnih po život. U jednoj od njih je u gužvi opalila otkočena puška i ubila čovjeka na svega nekoliko metara od njega. U drugoj situaciji se našao pod paljbom nakon što je istovario humanitarnu pomoć.

„Ljudi su potražili zaklon ispod kamiona. Prvi put ti se to desi i onda shvatiš da si usred rata i da se trebaš negdje skloniti“, prisjeća se. Nakon toga je proveo još dvije godine u Bosni, radeći za UNHCR i UNPROFOR u bazi nordijskog bataljona u Tuzli.

„Tek kada sam se vratio kući, tek tad sam shvatio gdje sam bio i kroz šta sam prošao“, kaže Šveđanin.

Iskustvo iz vremena kad je bio mladi UN-ov vozač natjeralo ga je da nakon trideset godina posjeti mjesta gdje je dolazio u ratu. Došao je sam, bez ikakve organizacije, krstareći svojim crvenim VW Caddyjem do Srebrenice preko cijele Evrope. Kaže da je jednostavno morao doći i da je trideseta godišnjica genocida bila povod za to.

Kuća koje je gradio odavno više nema. Ljudi kojima su bili namijenjene su među prvima morali pobjeći pred pokoljem. Neki od kuća su uništene tokom napada, a neke su neki drugi ljudi kasnije vješto razmontirali i odnijeli na druga mjesta, bliže gradskim područjima Srebrenice i Bratunca.

Od švedskog projekta stambenog zbrinjavanja srebreničkih izbjeglica danas nije ostalo ništa osim podataka u hronici opsade, i sjećanja ljudi koji iz tog montažnog naselja nose uspomene. Neki ih nose od svojih nekadašnjih kuća, a neki su ih – poput Magnusa Hogenberga – sa sobom ponijeli kući.