Trideset godina nakon potpisivanja Dejtonskog mirovnog sporazuma, Bosna i Hercegovina i dalje živi pod njegovim sjenama i svjetlima. Dejtonski mirovni sporazun je bio historijski trenutak za Bosnu i Hercegovinu, dokument koji je zaustavio rat, ali i dokument koji je Bosni i Hercegovini nametnuo oblik koji do danas izaziva različite interpretacije, nade i razočaranja. Mir koji smo dobili nije uspio izbrisati nevidljive granice u mislima, jeziku i sjećanju ljudi.
Kada je 1995. godine parafiran u američkom gradu Dejtonu, a potpisan u Parizu, sporazum je bio simbol nade. Njegova najveća vrijednost je u tome što je zaustavio nasilje, postavio institucionalni okvir i omogućio obnovu razorene zemlje.
U prvim godinama mira, takav okvir je bio neophodan. Predstavljao je krhku konstrukciju koja je držala zemlju na okupu. Međutim, vremenom se pokazalo da isti taj sistem otežava donošenje odluka, guši funkcionalnost institucija i omogućava političkim elitama da vješto koriste, tačnije rečeno, zloupotrebljavaju etničke podjele za očuvanje moći. U takvom okruženju, građanin postaje manji od kolektivnog identiteta, a zajedničko dobro često gubi bitku pred nacionalnim interesima.
Istinsko pomirenje počinje tamo gdje prestaje potreba da se prošlost koristi kao oružje. Ono ne znači zaborav, već razumijevanje. Ne znači izjednačavanje krivice, već priznavanje bola. Pomirenje je proces u kojem se uči da bol drugog nije prijetnja, već podsjetnik da su svi izgubili, samo na različite načine.
U našoj domovini, pomirenje je zarobljeno između političkih narativa. Tri istine o jednom ratu, tri historije u udžbenicima i tri različita pogleda na iste događaje. U takvom ambijentu, teško je pronaći zajednički jezik, ali to ne znači da on ne postoji.
Postoji u mladim ljudima koji sve više odbijaju živjeti u okvirima podjela koje nisu sami stvorili. Postoji u zajedničkim projektima, kulturnim događajima, lokalnim inicijativama koje grade mostove, doslovno i simbolično. Postoji u običnim ljudima koji svaki dan biraju da žive normalno, da sarađuju, da razgovaraju i da se poštuju.
Moram da kažem da pomirenje nije događaj. Ono je proces koji traje generacijama. To je hrabrost da se oprosti, ali i da se zatraži oprost. To je spremnost da se suočimo sa sobom, sa svojom prošlošću i odgovornošću i da shvatimo da budućnost ne može biti taoc jučerašnjih podjela.
U kontekstu Bosne i Hercegovine, evropske integracije predstavljaju možda jedini način koji može ujediniti ljude oko zajedničkog cilja. Članstvo u Evropskoj uniji nije samo pitanje ekonomije, već i pitanje vrijednosti. Vrijednosti koje su utemeljene na poštovanju ljudskih prava, vladavine prava, jednakosti, saradnje i solidarnosti.
Proces približavanja Evropskoj uniji zahtijeva da Bosna i Hercegovina preduzme konkretne reforme koje nadilaze etničke podjele. Potrebno je izgraditi efikasnu i funkcionalnu državu, osigurati nezavisno pravosuđe, intenzivno se boriti protiv korupcije i razviti administraciju koja
zaista služi građanima. Samo kroz ove korake moguće je, ne samo ojačati institucije, nego i obnoviti povjerenje građana u vlastitu državu, stvarajući temelje za održiv mir i prosperitet. Evropske integracije su prilika da Bosna i Hercegovina pronađe novi identitet. Onaj identitet koji se ne zasniva na tome ko je ko, nego na tome šta zajedno možemo postati.
Trideset godina nakon Dejtona, jasno je da Bosna i Hercegovina više ne treba mirovni sporazum. Nama, kao bosanskohercegovačkom društvu je potreban društveni dogovor. Dogovor o tome da je raznolikost bogatstvo, da prošlost treba poštovati, ali da budućnost mora biti zajednička.
Pomirenje i evropske integracije nisu odvojeni procesi, već međusobno zavisni. Nema stvarnog puta ka Evropi bez povjerenja među građanima, a nema ni stvarnog pomirenja ako nema zajedničkog cilja. U tom smislu, integracije mogu biti platforma na kojoj se različitosti ne brišu, već ujedinjuju kroz saradnju i zajednički interes.
Dejtonski mirovni sporazum je bio kraj rata, ali ne i kraj borbe za društvo zasnovano na povjerenju i pravdi. Danas, trideset godina kasnije, njegova prava vrijednost zavisi od toga kako ćemo kao društvo odgovoriti na pitanje: Da li želimo da živimo u zemlji koja ima mir na papiru ili u zemlji koja živi mir?
Prava pobjeda Dejtonskog mirovnog sporazuma neće biti u njegovim aneksima, nego u ljudima koji odluče da više ne žive u prošlosti. Učitelji koji uče djecu da postavljaju pitanja, a ne da slijepo prihvataju narative kreirane u nacionalističkim lobanjama. Političari koji prepoznaju da njihova svrha nije da kreiraju podjele, nego zajedništvo.
Evropska unija može pomoći, ali ključ promjene je u nama. Naša budućnost zavisi od spremnosti da u mir unesemo ljudskost – da se pogledamo, saslušamo i oprostimo.
Trideset godina poslije Dejtona, vrijeme je da Bosna i Hercegovina napravi svoj novi mirovni sporazum.
Onaj koji neće biti između naroda, nego između ljudi.
Autor je predsjednik Jevrejskog kulturno – prosvjetnog i humanitarnog društva “La Benevolencija” i mirovni aktivista sa fokusom na ljudska prava, međureligijski i međuetnički dijalog
