Meni je već muka od riječi suživot. Slušamo je stalno – u vijestima, u izjavama političara i političarki, u školama, u nevladinim organizacijama, u međunarodnim izvještajima o „napretku“. Kao da živimo u zoološkom vrtu pa suživot znači da se tigar i koza u istom kavezu trude da se ne poubijaju. „Bravo“, kažu, „uspješan suživot!“ Kakav cinizam.
Suživot, ta sveta fraza kojom se, valjda, opravdava naša svakodnevna egzistencija, postala je obična iluzija. U Bosni i Hercegovini, suživot je šifra za stanje mirovanja. Nismo u ratu, pa se to, valjda, računa kao napredak?! Tri naroda, tri istine, tri škole, tri himne, tri zastave, troje svega a nigdje četvrtih, petih ili, Bože sačuvaj, šestih. A svi u istoj državi. Jedna zgrada, dvije škole. Jedna država, sto granica. Mogu ovako do prekosutra.
I onda neko to zove suživot. Ja to zovem – naš zajednički poraz.
Za mene suživot je postao pojam koji služi samo kao paravan, da sakrije stvarnu prirodu odnosa među ljudima u Bosni i Hercegovini. Riječ koja ne znači ništa jer iza nje stoje samo političke kalkulacije, etničke podjele i nedefinisane granice između „naših“ i „njihovih“. Politika nas svakodnevno podsjeća da nismo isti. Mediji nas hrane otrovom podjela. U školama se djeca uče različitim verzijama historije, različitim herojima i različitim žrtvama. I onda se svi čude zašto nema povjerenja. Suživot? Ne. Ovo je društvo koje se boji vlastitog odraza u ogledalu.
Ne znam ko je smislio ovu riječ, ali znam da nije smislio ništa što bi nam pomoglo da zaista živimo zajedno. Umjesto da nas uče međusobnom poštovanju i saradnji, sistem nas uči da budemo oprezni, da ne vjerujemo onom „drugom“, da se stalno prepoznajemo kroz prizmu naše etničke pripadnosti, a ne kao ljudi sa zajedničkim interesima, vrijednostima i ciljevima.
Ovdje nije riječ o suživotu. Ovdje se život pretvorio u izolaciju, gdje svaka zajednica ima svoj kavez, svoj entitet, svoj kanton, svoju školu i svoj medijski prostor. Ovdje nije riječ o zajedničkom životu niti o integraciji. Ovdje je riječ o političkom igrokazu, o održavanju statusa quo, o tome da je jednostavnije upravljati podjelama nego graditi zajedničku budućnost.
Kada spomenemo suživot, gotovo uvijek nam se serviraju priče o „miru“, „toleranciji“ i „suživotu naroda“, ali zapravo su to samo prazne riječi koje samo prikrivaju duboku društvenu i političku podjelu. Kada čujem političare i političarke koji govore o suživotu, uvijek pomislim da oni zapravo govore o suživotu svojih interesa, jer, na kraju krajeva, suživot nije ništa drugo nego instrumentalizacija razlika.
I tu dolazimo do jednog od najpametnijih i najiskrenijih komentara o ovom pitanju, koji je izgovorio jedan od najvećih bh. pisaca, Abdulah Sidran. Na pitanje što misli o suživotu, Sidran je odgovorio: „Tko me pita što mislim o suživotu, ja ga pošaljem u sukurac. Ljudi žive, a ne su-žive. Suživot je atentat na život, osporavanje života, nešto što je došlo s nacionalističkim strankama, korak do apartheida, korak do rasizma“. Ova rečenica savršeno oslikava duboku frustraciju koju osjećaju ljudi koji nisu spremni prodati svoje ideale i vjerovanja za političku korektnost i floskule o „suživotu“.
Suživot, ta parola koja zvuči tako plemenito, u stvarnosti je ništa drugo nego održavanje postojećih linija podjela, jer kad bismo stvarno počeli živjeti zajedno, morali bismo se suočiti s pitanjem: Kako izgraditi društvo koje nije podijeljeno po etničkim linijama? Kako izgraditi sistem koji neće biti vođen interesima etničkih lidera i liderki, već interesima svih građana i građanki, bez obzira na njihovu nacionalnost ili vjeru?
Ima li nade? Ima, ali ne kroz ovu lažnu mantru suživota. Riječ koja je sama sebi dovoljna, a nikome ništa ne znači. Umjesto toga, treba nam ravnopravnost. Treba nam sistem koji ljude vidi kao građane i građanke, a ne kao etničke pakete. Treba nam obrazovanje koje spaja, a ne razdvaja. Treba nam jezik istine, a ne izlizani termini koje niko više ozbiljno ne shvata.
Suživot je laž koja omogućava etničkim liderima i liderkama da ostanu na vlasti i zloupotrebljavaju sistem podjela. Pravi cilj mora biti zajednički život – bez prefiksa, bez navodnika, bez stalnog zloupotrebljavanja krvi koja je već pala.
Do tada, suživot će ostati samo još jedna od političkih igara i fraza koje ne znači ništa. Jer suživot je tihi oblik odustajanja. A ja ne želim da odustanem. I ne želim da živim u laži. Zato, kao i Sidran, šaljem suživot u sukurac. Jer dokle god se bavimo tom praznom pričom, nećemo ni početi živjeti.
Autor je predsjednik Jevrejskog kulturno – prosvjetnog i humanitarnog društva “La Benevolencija” i mirovni aktivista sa fokusom na ljudska prava, međureligijski i međuetnički dijalog
