U srcu starog kontinenta nalazila se Dolina, plodna i prostrana zemlja čiji su stanovnici stoljećima pokušavali urediti svoj dom tako da u njemu bude i reda i slobode i tradicije i budućnosti. Dolina je imala svoje rane, ali i svoje snove o putu kojim bi išla naprijed, o obnovi, o miru, o tome da jednom postane mjesto u kojem se ljudi ne boje nego gaje nadu.
Međutim, Dolina je imala i dvije velike Planine na svojim granicama. Planine su stoljećima gledale na Dolinu, uvijek sa pozicije moći i sa ambicijama koje se nikad potpuno izbrisane.
Planine su tvrdile da brinu za Dolinu. Da je štite. Da je savjetuju. Ali svaki put kad bi Dolina pokušala popraviti svoje staze, izgraditi mostove ili urediti svoje bašte, Planine bi se među sobom dogovorile da nije vrijeme.
Prva Planina govorila je da Dolina miriše na radikalne vjetrove. Da je se treba pripaziti.
Druga Planina bi dodala je se treba zaustaviti. Jer ako prebrzo raste, korijenje bi joj moglo krenuti u smjeru koje njima ne odgovara.
I tako, kad god bi Dolina krenula da posije nešto novo, Planine bi stvarale oblak iznad nje. Kad god bi Dolina pokušala otvoriti nove puteve, one bi slale odrone, prepreke i upozorenja.
Ali Dolina je znala istinu da se Planine boje da će Dolina jednog dana da poraste toliko da više neće trebati njihovu sjenu.
U isto vrijeme vjetrovi su prolazili, noseći glasine koje su Planine širile s vrhova svojih snježnih visina. Govorilo se da je Dolina nesigurna, da je opasna i da se ne zna brinuti o sebi. Te su riječi odjekivale daleko, stizale do drugih zemalja koje su, ne znajući mnogo o Dolini, počele sumnjati u nju. Bez prave spoznaje, povjerenje je opadalo, a glasine su se širile i prihvatale. A stanovnici Doline pitali su se zašto Planine ne dozvole da svako živi svoj život. Zašto se ne vidi da priče o radikalnim vjetrovima nisu ništa drugo nego izgovor da se Dolina drži malom, zavisnom i sputanom.
Dolina je imala ono što Planine nikad nisu imale. Imala je upornost. Imala je dobre ljude, ljude koji su znali cijeniti mir i svakodnevnu borbu za bolje sutra. Dolina je pružala onu toplinu koju su njeni ljudi donosili u zajednicu, onu upornost koja je bila temelj njezinog opstanka.
I znala je, duboko u zemlji koju je grijalo sunce, da će jednog dana njeno sjeme ipak izrasti.
Jer nijedna Planina, ma koliko visoka bila, ne može zauvijek zaustaviti dolazak proljeća u Dolinu.
