U vremenima dubokih društvenih kriza, nesigurnosti i globalnih promjena sve više se pokazuje da mržnja nije samo opasna emocija nego je i unosan biznis. Rasizam, nacionalizam, vjerska netrpeljivost, homofobija i teorije zavjere sve češće se ne pojavljuju kao posljedica neznanja, već kao planski plasirani proizvodi, iza kojih stoje politički, ideološki i finansijski interesi. Mržnja je postala proizvod koja se lako prodaje jer nudi jednostavna objašnjenja za kompleksne probleme. I prodaje se veoma dobro.
U korijenu tog djelovanja nalazi se iskonska ljudska potreba da se pronađe krivac kada stvari krenu loše. Umjesto odgovora koji zahtijevaju promišljanje, analizu i strpljenje, društvu se nude mitovi, stereotipi i teorije zavjere. Nezaposlenost? Krivi su migranti. Za ekonomske posrnuće je kriva ona prošla vlast, a panedmija je dio zavjere moćnih globalista. Takvi narativi, iako logički neodrživi, emocionalno su privlačni jer bude bijes, strah i osjećaj pripadnosti. A sve te emocije savršeno se monetizuju kroz medije, društvene mreže i političke kampanje.
Primjer nedavnog ubistva Charlie Kirka jasno pokazuje kako narativ mržnje može eskalirati iz riječi u nasilje. Charlie Kirk, američki desničarski aktivista i osnivač organizacije Turning Point USA, bio je glasni zagovornik teorija zavjere, antimigrantskih politika i kulturnog rata protiv ljevice. Njegov narativ često je uključivao ideje poput „Velike zamjene“ – navodnog istrebljivanja kršćanske Amerike, suprotstavljanje LGBTIQ+ zajednici i pokretima za rasnu jednakost. Iako su takve poruke predstavljane kao patriotske, one su zapravo gradile publiku na osjećaju ugroženosti, bijesa i podjela. Njegovo ubistvo tokom javnog nastupa izazvalo je talas reakcija, pri čemu njegove pristalice tvrde da je njegova smrt dokaz da ljevica doslovno želi smrt konzervativaca. Time se zatvorio krug, retorika mržnje dovela je do nasilja, a nasilje je ponovo iskorišteno za širenje još ekstremnijih poruka i dodatno učvršćivanje narativa žrtve. I tu se pokazuje najopasniji aspekt ovog mehanizma – mržnja ne samo da se isplati, već se koristi čak i u smrti da se dodatno kapitalizuje ideološki, politički i medijski. Politički populisti širom svijeta vješto koriste ove mehanizme. Umjesto da nude rješenja, oni pronalaze neprijatelje. Umjesto budućnosti, nude prošlost koja je često iskrivljena, mitološka i selektivna. Na taj način jačaju osjećaj nas protiv njih, gdje su oni uvijek krivi za sve. A ti drugi su drugi narodi, druge rase, druga religija, drugi jezik i druga kultura. Nacionalizam i rasizam se ne šire sami od sebe, oni se planski promovišu, često kroz medije, obrazovne institucije i kulturu. U tom sistemu, patriotizam se zloupotrebljava kako bi se prikrila netrpeljivost, a religija se koristi kao alat za isključivanje.
Jedan od najlicemjernijih aspekata govora mržnje jeste kada oni koji ga šire zapravo žive suprotno od onoga što javno zagovaraju. Tada je mržnja više nije izraz uvjerenja i postaje sredstvo manipulacije. Klasičan primjer ovog moralnog sunovrata jeste slučaj mađarskog političara Jozsefa Szajera, jednog od najuticajnijih članova desničarske stranke Fidesz koja je poznata po svom oštrom protivljenju LGBTIQ+ pravima. Szajer je učestvovao u kreiranju zakona koji ograničavaju istopolne brakove, zabranjuju usvajanje djece istopolnim parovima i generalno marginalizuju queer zajednicu. Međutim, upravo on je uhvaćen kako bježi kroz prozor sa privatne gay orgije u Briselu kršeći svoja politička i ideološka načela. Taj događaj nije samo medijski skandal, on je simbol licemjerstva koje stoji iza mnogih ideologija mržnje. Pokazuje kako mržnja često nije
iskren stav, već maska kojom se prikrivaju sopstvene slabosti, kompleksi pa i identiteti. I dok takvi političari i javne ličnosti javno šire netrpeljivost, privatno žive upravo ono što pokušavaju da zabrane drugima. U tom raskolu između javnog i privatnog, mržnja postaje najgora vrsta oružja i prestaje da bude stvar vjerovanja ili vrijednosti. Postaje gola strategija preživljavanja u sistemu u kojem su podjele isplative. Mržnja im, dakle, ne služi da štite društvo, već da zaštite sebe.
Ovaj slučaj nam govori da oni koji najglasnije zagovaraju mržnju često to čine da bi prikrili sopstvene identitete. Kada mržnja postane političko oružje, a licemjerje politička strategija, tada društvo gubi kompas jer njime ne upravljaju oni koji vjeruju u ono što govore i rade, već oni koji se od sopstvene istine skrivaju iza ideologije. U takvom sistemu, mržnja nije iskrena, ona je proračunata i kapitalizovana. I upravo zato je najopasnija.
Društvene mreže dodatno ubrzavaju širenje takvih narativa. Algoritmi nisu dizajnirani da šire istinu, već sadržaj koji izaziva reakciju. A ništa ne izaziva jaču reakciju od mržnje. Sadržaj u kojem neko vrijeđa drugog po nacionalnoj, vjerskoj ili rasnoj osnovi prije će postati viralan nego bilo koji drugi sadržaj koji se odnosi konstruktivan dijalog. Teorije zavjere se šire brže od činjenica jer su uzbudljivije, dramatičnije i često nude laku istinu. Onu istinu za koju ti ne treba mnogo aktivnih sivih ćelija, istinu o kojoj ne moraš promišljati, istraživati ili analizirati. Iza takvih sadržaja stoji čitava industrija koja okuplja u influensere, medije, organizacije i politike. Svi oni zarađuju ogroman novac šireći mržnju i strah.
U toj trgovini mržnjom, običan čovjek postaje i žrtva i sredstvo. Dok se mase sukobljavaju oko identiteta, prošlosti i predrasuda, oni koji su cijelu priču pokrenuli – političke elite, medijski magnati i manipulatori iz sjenke – ostaju izvan fokusa. Mržnja zamagljuje pogled na stvarne probleme, poput korupcije, siromaštva, nejednakosti i urušavanja institucija. I upravo zato je tako korisna onima koji žele da vladaju bez odgovornosti.
Mržnja više nije samo pitanje etike ili morala, ona je postala pitanje interesa. Sve dok se može unovčiti, neko će je širiti. Sve dok klikovi, lajkovi, pregledi i glasovi zavise od netrpeljivosti, biće onih koji će je podsticati. U tom sistemu, logika i humanost povlače se pred propagandom i manipulacijom.
Borba protiv toga ne može se voditi samo zakonima i zabranama, već, prije svega, obrazovanjem, afirmacijom kritičkog mišljenja i lične odgovornosti. Svaki put kada povjerujemo u teoriju zavjere, kad podržimo govor mržnje ili kad podijelimo sadržaj koji širi netrpeljivost, mi nismo samo pasivni posmatrači, već aktivni saučesnici. A prvi korak ka izlasku iz tog kruga je da prepoznamo kako mržnja funkcioniše, kome koristi i da odlučimo da ne budemo dio toga.
Jer dokle god postoji tržište za mržnju, neko će na njoj zarađivati. A cijena toga je previsoka jer je plaćamo narušenim odnosima, urušenim društvom i izgubljenim generacijama.
A oni će se srcem boriti za svoje pravo da javno mrze jer kada mi prestanemo da mrzimo, neko drugi će prestati da zarađuje.
