Nije mi jasan trenutak kada smo se počeli udaljavati jedni od drugih. Možda nije bio jedan događaj, nego niz sitnih odustajanja. Jedno „ne zanima me“ ovdje, jedno “oni su svi isti” tamo. I odjednom svijet više nije pun ljudi, nego grupa sa raznim etiketama. Oni, mi, naši, njihovi.

Stalna potreba da imamo stav o svemu je počela da umara, čini mi se sve nas. Da moramo birati strane, bez prostora za nijanse. Od stalne vike, prestali smo da se slušamo.

Lako je osuđivati. Svako ko kaže da nije nikad – laže. Lako je jer ti ekran servira nečije lice uz bombastičan naslov. Lako je se isključiti kad vidiš tuđu bol samo kao broj u vijestima. Lakše je sačuvati sebe, ne dirati ništa. Jer empatija boli. Da bismo je osjetili, moramo pustiti da nešto u nama zadrhti.

Ali baš ta nelagoda je ono što nas vraća našoj ljudskosti.

Potrebno je da razgovaramo, pa čak iako dolazimo iz potpuno drugačijeg političkog i životnog konteksta. Čak i kad u nama sve vrišti da kontriramo da im pokažemo kako griješe. Ali umjesto toga, bolje je da šutimo i da slušamo.

Tada ćemo uočiti i nesigurnost i nadu i ranjivost kod onog drugog. Vidjet ćemo čovjeka, ne stav. Jer empatija ne znači slijepo slaganje. Empatija znači priznavanje nečije stvarnosti.

To ne znači da opravdavamo zlo koje vidimo. Ali ako hoćemo graditi društvo koje će trajati, ne možemo ga graditi na gorčini i neprestanoj potrebi za etiketiranjem. Možemo ga graditi jedino otvorenog srca, razumijevanjem i najbitnije istinom.

Šta je sa nama Bosancima i Hercegovcima, Bosankama i Hercegovkama – ljudima svih vjera i etnija?

Mi znamo šta znači podijeljenost. Nosimo je u jeziku, u školama i u svakodnevnim šutnjama koje znaju više reći nego riječi. Nosimo je u ratnim pričama koje su urezane u našim životima i u tišinama porodičnih druženja.

I baš zato, možda više nego mnogi drugi, znamo koliko empatija može biti ljekovita.

Znamo to jer imamo prijatelje i prijateljice koji su odrasli „sa one strane“. Njihove traume su stvarne, kao i naše. Treba da shvatimo da kad kažeš “nije me briga šta je bilo s njima”, ne braniš „svoje“ nego zatvaraš mogućnost za ozdravljenje svih nas.

Nije lako. Teško je sjesti naspram nekoga ko je odrastao slušajući „drugu istinu”. Ali ako želimo da naša djeca žive normalnije, neko mora prvi prekinuti ciklus negiranja postojanja tuđe žrtve i tuđeg života.

Empatija je tiha revolucija.

U vremenu kad se čini da su najglasniji uvijek u pravu, empatija je gotovo tiha ali vjerujte, itekako je moćna. Ona ne traži da budeš u centru pažnje. Traži da budeš prisutan. Da vidiš, da pitaš šta treba – da te vide i da te pitaju šta treba.

I ne pišem ovo jer mislim da će empatija riješiti ekonomska i politička pitanja. Neće promijeniti one koji vide politiku kao igralište svojih interesa. Ali će promijeniti način na koji se mi gledamo na ulici. Način na koji učimo našu djecu.

Zato danas vjerujem da imamo izbora – možemo birati tišinu umjesto vike. Pamet umjesto gluposti. Razumijevanje umjesto sumnje. Ljubaznost umjesto prezira. Možda će to biti kap u moru. Ali more se sastoji od kapi.

A šta bi bilo kad bismo to svi pokušali – baš ovdje, u Bosni i Hercegovini, gdje je svačija empatija ustvari jedan oblik otpora zaboravu?

Autor je predsjednik Jevrejskog kulturno – prosvjetnog i humanitarnog društva “La Benevolencija” i mirovni aktivista sa fokusom na ljudska prava, međureligijski i međuetnički dijalog