Ispod kape i iznad kravate
Doša´ sam, “s poslom”, a izišao s mišljenjem. Jer znate što – kad Crnogorac kroči u neku instituciju, on ne gleda samo protokol, nego i ljude. Ko ti vrata otvara, ko ti kafu sipa, ko ti klima glavom, a ko oči koluta.
Nakon pośeta opštinama u Sarajevu, Federalnom parlamentu, Domu naroda i Vijeću ministara, logičan slijed u okviru misije bio je i uvid u to kako diše taj famozni OHR – đe je zapelo, ko povlači konce, a ko ih sapliće.
I što da vam rečem? Čovjek dođe sa zdravom sumnjom – jer, jelte, nije ti svejedno kad neko sa strane uđe u tvoju kuću i počne da ti govori đe ti stoji tepih, a đe ti promaja.
Ali, kako su mi rekli na samom ulazu:
“Ne mijenjamo mi tepih, no vas pitamo – što vas boli?”
I tako, krenuh da slušam, da gledam, da mjerim… I valjalo je.
Politika – đe svi viču, ništa se ne čuje
Znate onu narodnu: “Đe svi viču, ništa se ne čuje.”
E to vam je najtačniji opis političkog dijaloga u Bosni i Hercegovini. Ne troje, nego trides´ njih se ne može dogovorit´ – i svi bi da budu u pravu, a niko da ustupi. Svako vuče na svoju stranu, a konopac davno popucao.
Kad sve stane – a stane redovno – pa prođu i sastanci, i izjave, i uvrede, i konferencije, onda OHR kaže:
“E, dosta ga je bilo,”
i udari pečat.
I naravno, svi odjednom zabezeknuti: “Što sad, što ovako, što nisi sačekao još malo?”
A istina je – nerijetko ti isti političari i priželjkuju da Visoki završi posa´ umjesto njih. Lijepo im je kad odgovornost ostane na tuđim leđima.
Dakle, nije problem što OHR ima ovlasti – problem je što domaći političari sve stave pod tepih, pa se prave da ga nema. Pa kad Visoki nešto „nametne“, svi uglas: “E, viđi ovo, nije nas ni pita´…”
Nije sporno što je pomoć došla sa strane – sporno je što domaći akteri često ostanu na distanci, bez volje da se otvoreno pogledaju i pronađu zajednički jezik.
A kad se dogovor izmakne, kad zakoni ostanu na po´ rečenice i vrijeme počne da curi – neko mora da preuzme odgovornost.
I u toj uri, ulogu donosioca odluka preuzima Visoki predstavnik.
Nevidljivi stabilizator? OHR iz druge perspektive
Kritika je zaslužena đe treba, ali isto važi i za pohvalu – OHR je, u ovom slučaju, ispunio očekivanja.
Prvo – prisustvo na terenu.
Nije to samo kancelarija u Sarajevu, nego ozbiljna mreža – Bratunac, Mostar, Banja Luka, Brčko… Đe god ima izazova, tu su. I ne dolaze da naređuju, nego da čuju, da razgovaraju, da razumiju.
Takođe, viđoh da prate razne inicijative, a posebno su kritički nastrojeni prema Zakonu o stranim agentima koji dolazi iz entiteta Republika Srpska. Upozoravaju, apeluju, reaguju – ne ćute. A to se danas cijeni. Jer ćutanje ne pomaže nikom.
Brčko Distrikt – posebno poglavlje. Bogat, ali osjetljiv. Para ima, ali đe idu i kome – otvoreno pitanje. OHR tu ne klima glavom reda radi. Prate, ukazuju, uključuju – u komunikaciji su s institucijama kad god treba.
Sastaju se sa ambasadorima, podnose izvještaje UN-u, učestvuju u širim diplomatskim krugovima. I to sve – ne da bi neko komandovao, nego da bi neko držao prostor otvorenim za stabilnost.
Ponekad i samo prisustvo nekog ko sluša i bilježi, mijenja ton.
I zato, iskreno, više mi liči na servis za balans i posredovanje, nego na komandni centar moći.
Bonske ovlasti – kako ono rekoše, kad mora, mora
Te Bonske ovlasti – o njima se ovđe priča kao o mitološkom čekiću.
Kao da se njima sve rješava jednim udarcem, a u stvari – to je proces. I to ne kratak.
OHR prvo upozori. Pa drugi put. Pa treći.
I tek onda, kad više nema kud, reaguje.
A onda na konto dnevno-političkih poena se nađe neki lider da reče: “Što se petljaš u naš posa’?”
A, ruku na srce – koji “naš”, kad se vruć krompir stalno prebacuje s ruke na ruku, dok ne dođe neko da ga vrati tamo đe mu je i mjesto – na sto onih koji bi trebalo da ga riješe!
U Brčkom sam vidio konkretan pokušaj usaglašavanja lokalnih politika – ne iz sile, nego iz potrebe.
U Sarajevu isto – otvoren razgovor, dijalog, kompromis.
Ništa nije došlo na silu. Prvo se pita, pa nudi, pa moli, pa tek onda djeluje.
Ako se ne može – neko mora da završi. Jer najgore je kad svi čekaju da neko drugi prvi krene.
Zaključak: BiH i OHR – brak iz interesa, a možda i više?
OHR nije ni svetac, ni grešnik.
Više liči na onog strica iz inostranstva – ne dolazi svaki dan, ali kad dođe, zna da pogleda ispod haube, da pomjeri šta škripi, da kaže: “Ne valja ovako.”
I možda baš to ovđe i treba – neko ko ne viče, ali zna kad treba zavrnut rukave. Neko ko zna razliku između miješanja i pomaganja. A to je tanka linija – i treba je znat‘ pogodit‘!
Kao Crnogorac, naučen sam da cijenim kad neko dođe s mjerom – s poštovanjem, ali i sa stavom.
I to sam u OHR-u ośetio.
Ne ulijeću glavom, ali znaju kad treba reći: “E sad je dosta.”
Zato, dok god političari iz BiH traže odgovornost bez odluka, a vlast bez posljedica – OHR će morati da postoji. Nije to poraz države – nego poraz političke volje.
Ili, kako bi moj pokojni đed rekao:
“Ne ljuti se na doktora što ti je dao lijek, nego na sebe što si jeo što ne valja.”
