Prema prijedlogu dnevnog reda koji je dostupan na internetskoj stranici Narodne skupštine Republike Srpske (NSRS), pred poslanicima parlamenta ovog bosanskohercegovačkog entiteta bi se na Petoj redovnoj sjednici trebao naći Nacrt zakona o posebnom registru i javnosti rada neprofitnih organizacija. O ovom dokumentu, koji je izazvao veliku pažnju javnosti i civilnog društva, trebalo bi se raspravljati 25. septembra, a na temelju zabrinutosti njegovim sadržajem misija OSCE-a u našoj zemlji je tražila pravnu analizu koju su zajedno uradile Kancelarija OSCE za demokratske institucije i ljudska prava (ODIHR), i Venecijanska komisija.
Budući da nas samo sedmica dijeli od parlamentarne diskusije o ovom Nacrtu, vrijedilo bi pogledati šta stoji u pravnom mišljenju Venecijanske komisije i ODIHR kad je u pitanju namjera vlasti u RS da uspostavi registar neprofitnih organizacija (NPO) i pooštri nadzor nad njihovim radom. A, na osnovu međunarodnih standarda i obaveza iz oblasti zaštite ljudskih prava, obaveza OSCE-a u pogledu ljudske dimenzije i primjera dobre prakse u drugim državama, Zajedničko mišljenje ukratko kaže kako potreba za novom zakonskom regulativom u pogledu NPO u RS u startu nije jasno obrazložena niti je zasnovana na relevantnim analizama i procjenama, kako podvrgavanje NPO novim procedurama predstavlja bespotrebno opterećenje u njihovom radu, te kako je na dosta mjesta nacrt zakona neodređen i pogodan za široka tumačenja i zloupotrebe.
Nove procedure, osim obaveze posebne registracije organizacija koje primaju bilo kakvu vrstu sredstava iz inostranstva ili drugu pomoć stranog porijekla, podrazumijevaju i posebno označavanje njihovih dokumenata sa oznakom „NPO“, kao i dodatno izvještavanje u odnosu na postojeći zakon, dodatni režim nadzora i inspekcije, te niz sankcija koje mogu dovesti i do zabrane djelovanja. Sve u svemu, uprkos deklarativnoj opredijeljenosti vlasti u cijeloj BiH, pa tako i u RS, za „evropski put“, zakonska regulativa koja se u ovoj oblasti predlaže više liči na put u doba Informbiroa i komunističkih čistki. Naravno, Venecijanska komisija i ODIHR to ne mogu i neće tako opisati, ali je prilično jasno šta znači kad se kaže kako nešto nije u skladu sa poveljom o ljudskim pravima, zajedničkom stečevinom EU i principima na kojima djeluje OSCE.
Prve zamjerke Zajedničkog mišljenja odnose se na činjenicu da potreba za izradom i donošenjem novog zakona nije potkrijepljena ama baš nikakvom relevantnom i realnom procjenom ili analizom. Ocijenjeno je kako Vlada nije objasnila „zašto bi postojeće obaveze izvještavanja, uključujući i finansijske, bile nedovoljne za dobijanje informacija o finansiranju iz inostranstva“, te kako opravdanje za ograničavanje slobode udruživanja ne može biti „apstraktna ‘javna zabrinutost’ i ‘sumnje’ o zakonitosti i iskrenosti finansiranja sektora NVO.“ Ukratko, iz Zajedničkog mišljenja se u suštini može iščitati kako je Vlada RS uradila ovaj nacrt jer joj se može, bez relevantne analize i na osnovu mišljenja neke apstraktne javnosti kojeg ionako sama kreira.
I tu, u kreiranju javnog mnijenja, je možda ključni razlog zbog čega vlasti u RS žele „pritisnuti“ neprofitne organizacije. Aida Daguda iz Centra za promociju civilnog društva BiH skreće pažnju kako novim zakonom pojačavajući kontrolu nad slobodom udruživanja režim Milorada Dodika ustvari želi smanjiti i slobodu medija. „I mišljenje Venecijanske komisije prepoznaje kako se većina online medija u RS u nedostatku pravnog osnova registruje u formi udruženja. Umjesto da se drugačije reguliše i olakša rad ovih medija, vlast u RS ih dodatno ugrožava tako što sebi proširuje mogućnosti za njihovo discipliniranje,“ kaže Daguda.
Argument u prilog ovakvom razmišljanju nalazi se i u dijelu novog zakona koji proširuje postojeća ograničenja rada NPO, a kojima ni do sad nije bilo dopušteno da učestvuju u kampanjama političkih stranaka. Prema novim odredbama, ograničenje rada NPO se proširuje i na „provođenje političkih aktivnosti sa ciljem oblikovanja javnog mišljenja radi postizanja političkih ciljeva“, što je formulacija koja je ocijenjena kao previše neodređena i dvosmislena.
U prijevodu, svaka izjava za medije, učešće na nekom javnom skupu, ili objava na društvenim medijima mogla bi se tumačiti kao „aktivnost sa ciljem oblikovanja javnog mišljenja radi političkih ciljeva“ te biti sankcionisana. Osnovno pravo svakog građanina jeste da direktno utječe na politiku, a ukoliko sporni zakon bude usvojen u ovom obliku neprofitne organizacije i ljudi koji u njima rade bi bili potpuno lišene tog prava – što vjerovatno nije neželjena posljedica nego upravo ideja ovog dokumenta.
„Suština donošenja Zakona o posebnom registru i javnosti rada neprofitnih organizacija zapravo nije u toj javnosti rada, s obzirom na to da udruženja već i sada imaju obavezu podnošenja izvještaja i mogu biti podvrgnuti finansijskim i drugim kontrolama. Suština je upravo u odredbama koje etiketiraju udruženja koja se finansiraju od inostranih donatora, zvanično ih etiketirajući kao agente stranog uticaja, kao i u ograničenju rada udruženja kroz zabranu cijelog niza aktivnosti, između ostalog i zabranu djelovanja ka unapređenju zakona i javnih politika, što bi trebala biti sama svrha organizacija civilnog društva,“ pojašnjava Ivana Korajlić iz Transparency International BiH.
Na ovo ukazuju i Venecijanska komisija i ODIHR kad kažu kako se NPO žele stigmatizirati i kako se to postiže već samom obavezom označavanja dokumenata oznakom „NPO“. Ovo označavanje nije zakonski precizirano u smislu izgleda i pozicioniranja te oznake, što ostavlja prostor za zloupotrebu u slučaju kažnjavanja – naime, potencijalne kazne za propuste u označavanju i izvještavanju se kreću u rasponu od 1,000 do 5,000 KM. Stigmatizacija ne završava samo na neprofitnim organizacijama, jer Zajedničko mišljenje naglašava kako se ona proširuje i na druge nevladine organizacije (NVO) i organizacije civilnog društva, budući da ovi pojmovi i skraćenice u percepciji društva stoje kao sinonimi.
Od najvažnijih stavki u ovoj pravnoj analizi vrijedi izdvojiti i kako se napominje da su sami rokovi za donošenje i stupanje na snagu novog zakona pogrešno postavljeni i ostavljaju prostor za konfuziju i zloupotrebu. Naprimjer, u Nacrtu se kaže kako je komentare moguće slati u roku od osam dana po njegovom objavljivanju na internetskoj stranici Ministarstva pravde, dok na samoj stranici ne stoji datum kad je ovaj dokument objavljen. Dodatno, rok od osam dana je isuviše kratak i ne korespondira sa praksom u zemljama Vijeća Evrope i OSCE gdje se za komentare ostavlja vrijeme od 15 dana do par mjeseci.
Jednako tako, postoji period između eventualnog stupanja na snagu novog zakona i uspostave spornog registra, u kojem nije predviđen način tretmana NPO, što vlastima ostavlja prostor za proizvoljne interpretacije a neprofitne organizacije dovodi u stanje neizvjesnosti. Nisu precizirani ni dokumenti koje vlasti imaju pravo tražiti od NPO, a niti granica u visini stranih sredstava iznad koje NPO podliježe novim pravilima. To bi moglo značiti da vlast može i za jedan euro stranih sredstava neku organizaciju staviti na „spisak stranih plaćenika“, u skladu sa izvornom idejom iza ovog zakona od koje se i krenulo prije nekoliko godina kad je Stefan Karganović javno objavio svoju famoznu „crnu listu“ stranih plaćenika.
U međuvremenu, Karganović se izgubio u nepoznatom pravcu sa značajnom količinom novca poreskih obveznika RS, a režim u čije je ime on sastavljao svoju crnu listu pojačava pritisak na organizacije koje u većini slučajeva koriste novac iz inostranstva da bi u korist građana implementirale programe za koje vlast od njih uzima poreze. Čak i Venecijanska komisija i ODIHR primjećuju kako se NPO koje za svoj rad koriste donacije iz inostranstva dovode u nepovoljan položaj u odnosu na NVO koje finansira vlast – logično bi bilo da vlast traži striktniju kontrolu nad načinima na koje se troši novac građana, a ne stranih donatora.
No, vlast se brine o širenju nekog apstraktnog stranog utjecaja dok o svome konkretnom utjecaju manje vodi računa. Nužno se postavlja pitanje da li je to slučajno, naročito ako znamo da je trenutni režim u RS primarno proizvod stranog utjecaja, da svoje održavanje na vlasti duguje stranom utjecaju i stranom finansiranju i da, ustvari, u RS nema većeg stranog agenta od vlasti same.
