Piše: Zoka Ćatić
Kada me mlađa raja pitaju imam li profil na Instagramu, obično im kažem da imam ali da sam za njihove standarde prilično dosadan lik jer sporadično objavljujem uglavnom fotografije s putovanja i iz šetnji. Slike koje mi u datom trenutku zaintrigiraju oko, pa ih zabilježim starim odbačenim mobitelom koji sam dobio kad je njegovo veličanstvo Sin odlučilo uzeti sebi bolji. Ajfon, podrazumijeva se. Slike uvijek objavljujem s istim naslovom, posuđenim iz Štulićeve pjesme koja kaže: „Nije važno odakle si, sve dok znadeš kuda putuješ.“
Da sam im dosadan potvrđuje i broj reakcija na moje objave. I zato su u pravu kada kažu da nas je pregazilo vrijeme i da nam je pametnije da se držimo Facebooka, koji, pazi bezobrazluka, „koristite kako bi se makar na taj način osjećali mladim i u trendu.“ I zato sve češće biram opciju koja kaže objavi i na Facebooku, pa se vrlo brzo potvdi da su klinci u pravu. Broj reakcija bude višestruko veći.
I posljednja objava fotografije koju sam slikao na obali Vrbasa u Banjaluci potvrdila je to. Mršavih četrdesetak lajkova na Instagramu i tek jedan komentar. Na Facebooku je ista fotografija prikupila skoro četvorostruko više reakcija, onih koji bi eto da se osjećaju mlađim i u trendu.
Tok misli, dok odgovaram na nekolicinu komentara koji su pohvale i šale, ide svojim tokom, baš poput rijeke na slici, bez mog uticaja.
Kako bi, i da li bi uopšte, ljudi reagovali da sam umjesto standardne fotografije i genijalnog stiha, ispričao šta se zapravo u tom trenutku dešava. Da sam napisao da u tom trenutku gutam suze, da mi je fotografisanje izgovor da sakrijem svoju emociju i osjećaj koji me je obuzeo.
Zapravo sam prevario sve ljude koji su odreagovali. Ne sa zlom namjerom. Više mi je na umu bilo upravo ovo što čitate. A to je okretanje glave od stvarnosti, izazvano stvarnom ili umišljenom potrebom. Svjesni ili nesvjesni izbor da nešto vidimo ili ne. Da razmislimo, procesuiramo što bi rekli klinci s početka teksta, i da zauzmemo ako ne stav a ono barem da formiramo mišljenje.
Naravno u skladu s tim bi eventualno i djelovali ukoliko bi se to nešto odnosilo na nas, na društvo kojeg nema a u kojem kao živimo. A iskreno, malo je toga što se dešava a što nas se, u bilo kom smislu ne tiče. Direktno ili indirektno.
Međutim najčešće se desi da naš izbor bude okretanje glave pod izgovorom da nas se to baš i ne tiče, da ukoliko i ima doticaja s našim životom prevarimo sami sebe jer kao teško da mi tu možemo bilo šta značajnije promijeniti.
Lako bismo možda mogli pronaći opravdanje za opravdanja, jer nam politika i mediji udruženim snagama drže glave i poglede u željenom pravcu. Oni su zapravo oni posebni štitnici, oglavi s vizirom, koji se koriste kako bi konj bio spriječen da gleda sa strane i kako bi pogled usmjerio tamo gdje gazda želi. Za razliku od nas, ove plemenite životinje mnogo bolje vide pa im je potrebno dodatno koncentrisati vizuru. Također, konji su prilično stidljive životinje i mogu se uplašiti činjenicom da se ugao gledanja mijenja iz razloga koji su izvan njihove kontrole. Ova zanimljiva činjenica na prvu bi se mogla uzeti u „našu odbranu“, jer eto smo se i mi mogli uplašiti činjenicom da je nešto izvan naše kontrole. Stidljivi definitivno nismo. Prije bezobzirni. Nisam rekao bezobrazni, mada hoće „jezik pravo“.
Mogao bih sada nastaviti poređenja i dotaknuti se sindroma „kuhane žabe“ u velikom svjetskom loncu u kojem se u nešto manjoj šerpi „kuhamo“ i mi. Na pari. Potpuno nesvjesni da se voda polako, neprimijetno, zagrijava i da uporno odbijajući prihvatiti čijenice zanemarujemo da ćemo i sami biti skuhani i „pojedeni“. Bez obzira u kojem dijelu šerpe se nalazili.
O čemu se zapravo radi u konkretnom slučaju zbog kojeg sve ovo pišem.
Fotografija koju sam objavio, slikana je 24. marta 2022. godine neposredno nakon što sam snimio intervju sa Davorom Dragičevićem, na četvrtu godišnjicu pronalaska tijela njegovog sina Davida. Nije ovo naš prvi susret kao što nije ni prvi put da plačem kada samo pomislim šta sve proživljava porodica Dragičević, baš kao i porodica Memić čija agonija traje još duže. Njihova borba je borba za nas, našu djecu, njihove živote, egzistenciju i budućnost. Mi s druge strane prečesto okrećemo glavu, tražeći pažnju za probleme koji su kao samo naši. A upravo kroz njihov primjer moralo bi nam postati jasno da nam je isti cilj. Istina i pravda.
A od toga nas dijeli samo 180 stepeni.
