Koliko ožiljaka na čovjekovoj duši treba biti dosta za mir?
Kada je dosta i kada će biti dosta?!
Trpimo godinama. Trpimo i šutimo, pretvaramo se da je sve u redu, a duša skuplja ožiljke iz dana u dan i u tišini vrišti, nadajući se da će je neko čuti i zaliječiti ono što boli. Čuti nešto lijepo, danas je haman čudo. Navikli smo na loše vijesti, navikli smo na bol, tugu, užase, nesreću i nepoštovanje toliko da više nemamo snage da reagujemo, ali idalje mi nije jasno zašto? Zašto šutimo? Zašto međusobno razgovaramo o boljkama današnjice, a nismo dovoljno hrabri da ustanemo i kažemo „dosta“?
Stidni sigurno nismo, vidi se to, ne moram ti ni pričati gdje, šta i kako, ali imamo šta za reći i to sa apetitom, trljajući ruke jedva dočekamo nešto otipkati po već prašnjavoj tastaturi, ali hrabro ustati i glasno reći…. To je već problem.
Dopusti da ti kažem – ništa se neće promijeniti dok u svom udobnom domu sjediš, piješ kaficu, skrolaš vijesti i misliš da te se ne tiče. E pa, tiče te se.
Tiče te se i migracijska kriza, tiče te se i pandemija, tiče te se i zakon, tiče te se poskupljenje brašna iako ne jedeš pecivo, tiče te se i ulje iako ga možda ne koristiš, tiče te se i gorivo iako nemaš auto da ga točiš, tiče te se i mala penzija iako nisi u penziji, tiče te se jer negoduješ što kafa više nije marka, tiče te i Drina Sarajevska na kojoj piše da je uvezena iz Poljske iako ne pušiš. Tiče te se, jer si dio zajednice, dio si društva, dio si onog „za bolje sutra“. Kako će doći bolje sutra, ako ne radiš ništa? Sjediti i čekati da neko drugi to uradi za tebe, to ti je satisfakcija? Griješiš.
Ovih dana betonska cigla umjesto „knedle u grlu“ i agonija koja je zauzela svoje mjesto u maloj ljudskoj duši. Vjerujem da se i tebi to dogodi s vremena na vrijeme. Noći više nisu noći kao prije, a dani su postali samo broj. Sunčana strana godine me ne raduje kao obično, ni cvrkut ptica, ni neko ljepše vrijeme. Znam da znaš o čemu govorim, znam da znaš da su ti govorili da poslije svake kiše dođe sunce, znam da se nadaš ljepšem vremenu, ali kako biti siguran da ono dolazi?
Hodam kao duh, ne vjerujem u vlastito postojanje, bojim se šta će se desiti kad se probudim iz ovog mračnog sna, ko će biti tu, a ko ne? Previše pitanja bez odgovora. Nisam osjetila na svojoj koži kako to boli kad ti se život pretvara u ruševinu, a ti se nadaš da do toga neće doći. Ne znam šta znači izgubiti sve što imam u samo jednom danu. Sve što sagradiš, nestade u dimnom oblaku i zakloni beskrajno nebesko prostranstvo, uništi nepregledna i najljepša polja suncokreta, uništi postojanje. Sanjam o miru, iako sna nemam. Kroz ruševine života gledam šta će ostati i šta se može spasiti.
Ovih dana, umjesto „počinje proljeće“ u glavi ti se mota „počeo je rat“. Možda ti nemaš osjećaj da se dešava jer je „daleko“, ali imaš li osjećaj da nešto nije u redu? Bojiš li se? Osjećaš li se sigurno?
I je renovirao kupatilo, u svom domu u Mariupolju, treći dan rata i nije pomislio da bi njegov grad mogao nestati, kako naši mediji prenose, „s lica zemlje“, ali da ti kažem, nisu daleko od istine. I nije očekivao da će biti sr*nje. Nije pokupio stvari, nije uzeo „ono najosnovnije“, nije evakuirao sebe i svoju porodicu, nije napustio svoje zemlju.
L, divna starica, moja starica, sama, nepokretna u svom razrušenom domu, ne zna šta se dešava jer je pamćenje prestalo služiti. Možda je i bolje, kažeš? Možda, ali gdje je L sada?
V se nije javio ni dok je to bilo moguće, nisam znala gdje je moj jedini brat na svijetu, a ne znam ni danas. Ne znam ništa, ali u neznanju guraš dalje. Živiš, jer šta ćeš, tako moraš.
Zapitam se kako ću znati i kako ću biti spremna da se takvo nešto dogodi? Ko uopće može pomisliti na takvo što? Šta uopće znači „biti spremna“? Ko će obezbijediti sigurnost građana i građanki Bosne i Hercegovine ako neko odluči da poremeti njihov mir, zbog us*ane politike?!
Da li nas ovo život testira jer me svaka priča ovih dana tjera da se spremim, tjera me da razmišljam o stvarima o kojima nikada ne bih ni pomislila da razmišljam.
Pukne petarda, čuješ vatromet, plašiš se. Plašiš se da je počelo…
Zato ti želim da ustaneš već danas! Želim da pokažeš nezadovoljstvo, želim da se boriš za dobro! Želim da budeš ono što jesi, želim da budeš hrabar a bome i hrabra i da se boriš da ne dođe do onoga čega se plašiš.
Želim da zagrliš svoje najmilije sada odmah, kao da sutra ne postoji. Želim da voliš i želim da znaš da život vrijedi iako ponekad, kao naprimjer sad, baš nema smisla da vjeruješ u to.
U ruševinama svoje duše sjedim sama, sastavit će se ona vremenom, ne plašim se.
Autorica: Aida Nadarević
