Nisam znala da me majčina tišina u djetinjstvu učila više nego stotine riječi. Niti da su njezine ruke, uvijek spremne pomoći, bile odraz neispričane priče o preživljavanju, strahu i hrabrosti. Bila je medicinska sestra, imala samo 18 godina kada je počeo rat. Radila je u bolnici na Dobrinji. Ja to danas znam — ali tek sada osjećam.
Nedavno sam imala priliku učestvovati na jedinstvenom storytelling događaju „Ženski sud za mlade“ u organizaciji Fondacije Lara i Tare Michelle Gliha, održanom u Centru kulture i mladih Sarajevo. Bio je to prostor gdje se šutnja razbijala pričama. Pričama nas — žena koje nismo bile tu u ratu, ali rat je bio u našim kućama, među riječima koje se nisu govorile, u pogledima koje smo učile čitati odmalena.
Kako izgleda odrastati s naslijeđenim sjećanjima?
Kako trauma, koju nisi lično proživjela, postane tvoja?
Ove rečenice su odjekivale dvoranom dok su mlade žene hrabro dijelile svoja iskustva — o tome kako razumiju majčine suze bez riječi, o tome kako se uče živjeti s tišinom, ali i kako je razbiti.
U tom trenutku sam shvatila: majčina priča nije samo njena. To je i moja priča.
Jer ono što nije ispričano, ostaje u nama da se na neki način ipak izrazi — kroz anksioznost, kroz osjećaj odgovornosti, kroz čežnju da budemo “jake”, a da ne znamo ni zašto to radimo.
U vremenu kad je “priča” postala buzzword na društvenim mrežama, ovaj događaj me podsjetio šta storytelling zapravo znači: iscjeljenje. Razumijevanje. Povezivanje.
Priče su važne jer nas oslobađaju. One nas uče da nismo same.
One daju glas onima koji su dugo šutjeli.
I što je najvažnije — pomažu da prepoznamo gdje prestaje njihova bol, a počinje naša snaga.
Zato pišem ovo. Da kažem svojoj mami da je sada razumijem. Ne samo kao medicinsku sestru sa Dobrinje, nego kao djevojku kojoj su ruke drhtale, ali su morale liječiti druge.
I da kažem svim ženama koje nose tišinu u sebi — vaše priče su važne. Možda više nego ikad.
Jer mi, postratna generacija, učimo da prošlost ne možemo promijeniti.
Ali možemo odlučiti šta ćemo s njenim naslijeđem.
Zato neka ovo bude poziv: pričajte. pišite. slušajte.
Jer mir se ne gradi samo sporazumima — gradi se i hrabrošću da izgovorimo ono što je dugo šutjelo
