Naučila sam postavljati granice tek kad sam pukla — jer nisam znala da ljubav bez granica može da boli više nego samoća.
Zvuči dramatično, ali evo istine: nisam znala da imam pravo na granice dok nisam došla do ivice. I to ne jedne, nego svih mogućih.
Učila sam da ljubav znači davati. Kompromis. Razumijevanje. Strpljenje. I sve je to tačno. Ali niko mi nije rekao gdje se to zaustavlja. Gdje prestaje razumijevanje, a počinje gaženje. Gdje prestaje kompromis, a počinje gubitak identiteta.
U jednoj vezi sam prestala izlaziti s prijateljicama jer je on “više volio da ostanemo sami”. U drugoj sam počela paziti šta nosim, jer su njegove primjedbe uvijek bile upakovane u “brigu”.
I najgore od svega? Uvjerila sam sebe da je to ljubav. Da je normalno.
Ali nije.
Granice nisu znak da ne voliš. One su znak da voliš, i sebe i drugu osobu dovoljno da kažeš: “E, ovo mi nije okej.”
I znaš šta? Tek kad sam ih počela postavljati, shvatila sam da su granice filter. One pokažu ko te voli stvarno, a ko voli samo kad mu je zgodno.
Ljudi će ti reći da si teška, hladna, sebična. Posebno ako si naučena da “budeš fina”. Ali granice nisu grubost. Granice su nježnost prema sebi.
Ako ovo čitaš i osjećaš da si se izgubila u nekoj vezi, prijateljskoj, ljubavnoj, porodičnoj, znaj da nisi luda. Nisi preosjetljiva.
Samo te niko nije učio da tvoje “ne” vrijedi isto kao i tvoje “da”.
I evo ti jedna rečenica koju sebi ponavljam često:
“Moja vrijednost ne raste ni pada ovisno o tome koliko trpim.”
Postavi granicu. Ako nekoga izgubiš zbog toga, nisi ništa izgubila.
