Jučer je organizovana jedna važna diskusija. No, hoće li iz nje proizaći konkretni rezultati? Teško. Ne zato što tema nije bila bitna, niti zato što učesnici nisu bili kompetentni, nego zato što diskusiju nije organizovala državna institucija, već jedan projekat.
Švicarski Caritas okupio je predstavnike akademske zajednice, lokalnih i entitetskih vlasti, poslovnog sektora i civilnog društva kako bi razgovarali o zakonskom okviru za lokalni ekonomski razvoj. Bila je to odlična diskusija, o vrlo važnoj temi, a posebno su me impresionirali načelnici općina – i onih razvijenih i onih koje se bore s nerazvijenošću. Njihovo razumijevanje problema i izazova koje donosi zastarjela, nelogična i neusaglašena regulativa je izuzetno.
Ono što nisam znala je da je čak 40% jedinica lokalne samouprave u Bosni i Hercegovini nerazvijeno, i da taj broj polako raste. Hej, skoro pola općina u BiH je nerazvijeno! To je po meni najvažniji nivo vlasti, jer je u direktnom dodiru sa građanima i građankama i imaju ključnu ulogu u svakodnevnom životu ljudi. Zbog toga je ovo vrlo važna tema, a ja se radujem zaključcima diskusije jer će CPCD sigurno iskoristiti neke od njih za svoj rad.
Moje izlaganje je bilo o ulozi nevladinog sektora u jačanju lokalnog ekonomskog razvoja. I kao što to često biva na sličnim događajima, civilno društvo dobije posljednji termin — i najmanje vremena. Ipak, uspjela sam reći ono najvažnije: šteta je što ovakve razgovore ne vodi vlast, jer bi to bio znak da ozbiljno razmišlja o promjenama i uvažava mišljenje ključnih aktera.
Naglasila sam da civilno društvo može i mora igrati važnu ulogu: podržavati mala i srednja preduzeća, osnaživati građane, razvijati projekte u partnerstvu s vlastima, zagovarati interese lokalnih zajednica, posebno marginaliziranih grupa. Takvih organizacija u BiH ima, ali premalo. Spomenula sam primjere LINK Mostar i ALDI Goražde.
Da sam načelnica općine, obavezno bih procijenila kapacitete i potencijal nevladinog sektora na teritoriji moje općine, da vidim sa čim raspolažemo, šta možemo uraditi da ojačamo sektor i njegove mogućnposti povlačenja sredstava iz EU fondova, kako zajedno možemo ostvariti razvojne ciljeve. No, u susretima s predstavnicima vlasti, često više vremena potrošimo pokušavajući ih uvjeriti da civilni sektor vrijedi i da ima potencijala za razvoj – i često ne uspijemo.
Moja ključna poruka bila je: u BiH moramo tražiti nove načine povezivanja resursa, graditi neobične saveze i konačno početi razmišljati i djelovati samostalno. Dakle, ne samo u okviru raznih projekata, ma kako oni dobri bili, nego kao dio redovnog rada. Projekti treba da podrže ili iniciraju lokalne procese, a ne da ih vode. Pa makar ne bilo projekata.
Evo primjera – USAID je kroz projekat E-uprava završio 80% posla vezanog za uvođenje elektronske gradjevinske dozvole u FBiH. Projekta (ni USAID-a) više nema, ali da li će naša vlast preuzeti tih 20% preostalog posla? Ili će i to prekriti ruzmarin, snjegovi i šaš?
