Formalno sam se obrazovala cijelih 15 godina, što je, rekla bih, prosjek. Tih godina nisam bila ogorčena na obrazovni sistem i akademsku zajednicu, jer sam mislila da je to jedini ispravan način za sticanje osnovnog znanja. Međutim, otkako sam dobila i tu fakultetsku diplomu, jedina u užem krugu svoje porodice, uviđam da obrazovanje treba unaprijediti podhitno. Svjesna činjenice da je drugačije vrijeme, da su drugačija pravila življenja, pa tako i odgajanja novih generacija, idalje ne razumijem gdje zakazujemo. Da li je to zastarjela metodologija rada, da li je to tehnologija koja iz dana u dan napreduje nevjerovatnom brzinom, da li je do roditelja ili pak do djece, tinejdžera, adolescenata i mladih, ne znam.
Ako vratim film u školske dane, iz ovog ugla gledajući, bilo je poprilično dosadno. Radili smo onako kako je bilo određeno nastavnim planom i programom, uživali družeći se i shvatali to kao jedini ispravan način školovanja.
Prošle godine, sasvim slučajno otkrijem da nastavnica bosanskog jezika i književnosti, te predmeta društvo, kultura i religija Miroslava Saša Knežević primjenjuje inovativne pristupe u nastavi, pokušavajući učenicima i učenicama pružiti što više znanja, te im raširiti krila kako bi mogli spremni letjeti u nove obrazovne pobjede, ako kao takve uopće postoje. Sašu poznajem otprilike pet godina i često se pitam kako ta žena stiže sve. Kad kažem sve, mislim na petero djece. Dvoje starijih je već odlepršalo iz gnijezda i žive svoje živote, ali uz njezinu bezuvjetnu podršku. Odgovor na pitanja koja sadrže riječ kako često ne pronađem, ali ono što je tu konstantno jeste motivacija i snaga koju vidim u jednoj ženi i želim je svima nama. Pored djece, svakodnevnih životnih obaveza, posla, Sašine diplome koje više ne mogu ni izbrojati, a iz svake (ne)prilike uzme samo najbolje, što prenosi na generacije kojima predaje. Pritom, Saša je feministica, koja feminizam živi, ne zagovara ga. Posvećuje pažnju svemu, a ja se često pitam kako joj sve stane u jedan dan.
Te prošle godine, pokazala mi je fotografije radova svojih učenika i učenica koji su za domaću zadaću morali uraditi Blackout poeziju. Na trenutak se zapitam, šta je uopće Blackout poezija, a istovremeno me oblio znoj sramote od neznanja (iako se uvijek radujem upijanju novih informacija, sticanja novih znanja ali i vještina). Kroz nekoliko slika shvatim poentu, te se u meni probudi osjećaj ponosa – povezala sam sama! Ali kako i vas ne bi oblio znoj sramote od neznanja (što je u jednu ruku i pozitivna stvar), u nastavku kratko objašnjenje ovog termina:
Blackout poezija najjednostavnije bi se mogla opisati kao podvrsta dadaističke nađene umjetnosti (found art) i konkretne poezije (concrete poetry). Found art podrazumijeva “recikliranje” već postojećih materijala i gotovih formi (djelomično ili čak i u cijelosti) za nastanak novog umjetničkog djela. Za nju se kaže da je podvrsta nađene i konkretne poezije zato što se u njoj pjesništvo kombinuje s vizualnim elementom pjesme (kao u konkretnoj poeziji), a istovremeno ova pjesma nastaje recikliranjem već postojećih tekstova (kao u nađenom pjesništvu). Naziv blackout dolazi od prepoznatljivog vizualnog izgleda koji ova vrsta pjesama poprima nakon pretvaranja već gotovog teksta u novu pjesničku cjelinu i izrađuje se tako da se uzme stranica nekog već postojećeg teksta (proze ili poezije, beletristike ili publicistike), a zatim se u tom tekstu odabiru riječi koje će sačinjavati novu, neovisnu misaonu cjelinu, dok se ostatak nepotrebnih riječi zacrnjuje ili precrtava.
Zvuči zabavno, zar ne? Dok sam gledala radove njenih učenika i učenica, osjetila sam ljubomoru, zašto ja u tih 15 godina školovanja nisam radila nešto slično? Blackout poezija je samo jedan od razloga zašto sam odabrala Sašu za svoju sagovornicu u intervjuu za naš portal.
Saša, koliko je danas teško održati pažnju djeci tokom redovne nastave i po Vašem mišljenju, šta ili ko je najveći krivac za to ?
Mi živimo u XXI vijeku, a nastavni program je iz sredine XX vijeka, dakle naši učenici izučavaju isto gradivo kao prije 50 godina. Ponekad (često) mi se čini da smo „zapeli“ u nekim kasnim 80-im godinama i da nikako ne možemo da krenemo dalje. Nastavni plan i program je preobiman, previše nepotrebnih detalja i činjenica, previše predmeta. Učenici u devetim razredima imaju više predmeta nego u srednjoj školi. Neke reforme su nas „kao“ zakačile, ali meni se najviše čini da su provedene na papiru, a malo u praksi. I ova najnovija je, po mom mišljenju nekako naopačke urađena i sprovedena. Kurikulum se treba provoditi u osnovnoj školi, a studenti koji završavaju nastavničke fakultete pojma nemaju o kurikulumu. Trebaju se obrazovati generacije novih nastavnika koji će znati raditi „po novom“ također koji će znati upravljeti novom tehnologijom u nastavi. A toga nema, svi pripravnici koji dođu nemaju pojma kako se upotrebljava edukacijska platforma „sa druge strane“ ne kao korisnik, ne znaju ništa o e-dnevniku, a sve bi to trebali učiti na fakultetu. Teško je zadržati pažnju. Nastavnik treba biti glumac, animator i edukator 3 u 1, dobar inprovizator, jer nikada ne znamo kada će se desiti nešto nepredviđeno i kada će čas otići u nekom drugom smjeru od onoga što je planirano. Mnoge nastavne jedinice su djeci nezanimljive, ali treba ih učiniti zanimljivim za rad.
Kakva je razlika obrazovnog sistema nekada i sada?
Danas su dostupne suvremene tehnologije, sa dva klika na računaru pronađem neki pojam i učenici to mogu odmah pogledati/poslušati. Manje je učenika u odjeljenju, kada sam ja išla u školu bilo nas je oko 30 u razredu, a sada oko 24, a čini mi se da se udžbenici nisu bitnije promijenili. Ako uporedimo recimo udžbenik za engleski jezik sa bilo kojim drugim udžbenikom vidjet ćemo da ih dijele svjetlosne godine. Također, danas se nastavnici u porodici i društvu manje poštuju. Svako ima pravo da komentariše Natavni plan i program, način na koji nastavnici tumače gradivo, lektiru. Kao što sam rekla, malo šta se promijenilo u odnosu na nekada, recimo 90% lektirnih naslova se nije promijenilo u posljednjih 30 godina, a neki roditelji sebi dozvoljavaju da komentarišu pojedine lektire, naravno na društvenim mrežama, onda se pitam da li su ti isti roditelji čitali te lektire. Očito nisu, odakle im onda pravo da se petljaju u nešto o čemu pojma nemaju? Ako ja smatram da moj moler, stolar, frizer, hirurg… ne rade dobro posao za koji sam ih angažovala, onda ću sama uzeti i uraditi taj posao. Znači ako roditelji misle da bolje od nastavnika nešto znaju objasniti svojoj djeci predlažem da se usvoji zakon o školovanju kod kuće i omogući roditeljima da lično školuju djecu, kao što postoji u nekim zapadnim zemljama.
Otkud ideja za inovativne pristupe u nastavi ?
Koristim sve moguće resurse kojima raspolažem da učenicima časove učinim zanimljivim. Razmjenjujem iskustva sa kolegicama/kolegama iz regiona i Evrope. Pohađam seminare i edukacije koji nekada, na prvi pogled, baš i nisu vezana za osnovno obrazovanje. Preferiram cjeloživotno učenje. Ako se svaki put sa nekog seminara vratim samo sa jednom novom idejom koju ću prvom prilikom iskoristiti to je sjajno. Učenici odlično prihvataju nestandardne zadatke. Obično im prvi put moram podrobno objasniti, ali u posljednje vrijeme (nakon pandemije i online nastave) koristim e-učionicu na kojoj svaki put imaju detaljna uputstva tako da svi mogu pročitati kada god požele. Nedavno su me pitali odakle mi ideje za sve ovo što im predlažem da rade.
Koji je najzanimljiviji zadatak koji ste dali svojim učenicima i učenicama?
Prije dvije sedmice sam sa IX razredima imala odličan čas. Nastavna jedinica je bila ”Kako uraditi intervju?” Ponudila sam im papire na kojima je pisalo zanimanja i stručna sprema, i nekoliko papira sa nazivima kompanija i drugih poslodavaca sa objašnjenjem koji kadar i stručna sprema im treba. Ja sam bila Biro. Ko ne nađe posao vraća se meni. Onda su oni tražili posao, neki su ga dobili, neki nisu, neki poslodavci su uspjeli zaposliti radnike, a neki nisu. Razgovarali o načinu komunikacije između poslodavaca i radnika. Šta su ih pitali? Kako su birali radnike/ce? Kako su tražili posao? Na osnovu čega su neke osobe odabrane mada nisu ispunjavale stručnu spremu koja je tražena. Uglavnom, bilo je zanimljivo, naravno i smijali smo se, ali i naučili. Ovaj čas će pamtiti duže nego da su imali ma koliko dobru prezentaciju.
Kako motivirati mlade?
Jednostavno. Treba im objasniti primjenu svega naučenog u stvarnom životu. Treba ih uključiti u nastavni proces. Ne da budu puki posmatrači, već aktivni sudionici rada na času. Svaki učenik, bez obzira na svoje sposobnosti, može uraditi određeni zadatak i za njega biti adekvatno ocijenjen. Tada neće biti nemirnih, pričanja, ometanja. I naravno treba ”izvesti školu iz učionice”. Ne pričati o vjeverici već pokazati njeno stanište, ne pričati o pozorištu već odvesti učenike u pozorište.
