Slobodan Vulešević je dugogodišnji aktivista, i direktor Udruženja građana Centar za razvoj Hercegovine iz Trebinja. U izvrsnom osvrtu komentariše predrasude o nevladinom sektoru u Bosni i Hercegovini i njegovom odnosu sa vlastima.
U Bosni i Hercegovini postoji jedna čudna, gotovo folklorna predstava o nevladinim organizacijama. Prema “scenariju” za tu predstavu prava bosanskohercegovačka NVO mora biti stalno ljuta, trajno u sukobu s vlastima, entitetskim i svim drugim, i, po mogućnosti, bez ikakvog stvarnog uticaja na terenu na kom izvodi “operacije”. Predstavnici one NVO koji se pojave na sastanku u zgradi opštine ili vlade da potpišu ugovor o učestvovanju u zajedničkom projektu sa loklanom samoupravom ili vladom proglašavaju se sumnjivim. A sumnja je kod nas najbrža forma presude.
Zato se uporno vraćamo istom pitanju: može li NVO ostati nevladina ako sarađuje sa vladom?
Nevladino ne znači antisistemsko, niti znači izolovano. Pa da budem skroz direktan: Nevladin znači da nisi dio vlasti, da te vlast ne imenuje, ne razrješava i ne uređuje ti stavove. Sve ostalo su romantizovane zablude ljudi koji bi da imaju civilno društvo, ali bez njegovog stvarnog djelovanja.
U ozbiljnim, civilnim, društvima NVO-i postoje kako bi se vodio ciljani razgovor sa vlastima. NVO-i trebaju i da konstruktivno vrše pritisak i kritikuju vlast kada treba, ali trebaju i da sarađuju sa njom kada ta saradnja ima smisla za ciljanu grupu kojom se ta NVO bavi. Kod nas, međutim, ta se saradnja često iščitava kao kapitulacija NVO-a, a dijalog tih udruženja i vlasti kao izdaja! Ispada da je svrha civilnog društva da stoji sa strane, viče i ruži, ali nikada da ne utiče na suštinske promjene.
Poseban problem nastaje kada se davanje javnih sredstava NVO-ima tumači kao dokaz političke pripadnosti neke NVO. Kao da je budžet privatna kasica vlasti, a ne novac građana. Ako NVO realizuje javni interes kroz transparentan ugovor to je saradnja i ništa drugo!
Još jedno pojašnjenje dežurnim tumačima demokratije: Prava linija razdvajanja ne ide između države i civilnog sektora nego zmeđu autonomije i kontrole. Organizacija koja može da kaže principijelno “ne“, čak i onome ko je finansira, ostaje nevladina. Ona koja to ne može prestaje biti civilna, bez obzira na naziv, statut ili logo. Pa da objasnim do detalja: principijelno ne je ono ne koje štiti integritet pojedinca, organizacije ili institucije, a ne lični komfor onoga ko ga izgovara!
Kod nas se, međutim, često vodi rasprava na pogrešnom mjestu. Umjesto da se pitamo da li NVO imaju kapacitete, integritet i hrabrost mi se bavimo time sa kim predstavnici NVO-a piju kafu i u čijoj sali drže sastanak. To je provincijalna verzija političke analize: važno je ko je gdje viđen, a ne šta je urađeno.
Dakle, nevladin sektor nije zamišljen kao trajna opozicija vlasti, ali ni kao njen PR servis. Taj sektor je korektiv, a korektiv ne funkcioniše ako stoji izvan sistema i galami u prazno.
Zato bi pitanje trebalo postaviti drugačije: Da li bi nevladine organizacije znale šta treba da rade kada bi BiH postala društvo uređeno kao Norveška na primjer? Sve ostalo je dimna zavjesa! Jer je lakše sumnjati u nevladin sektor, trošiti sredstva na izgradnju kapaciteta onih organizaicja koje galame bez stvarne namjere da išta mijenjaju nego podržati organizacije koje vjeruju da se u saradnji sa institucijama može graditi društvo u kojem je najviši stepen demokratije upravo to da žene na selu budu osposobljene da rade, odlučuju i žive od svog rada jer takve organizaicje znaju nekada i da kažu ne. Principijelno!
*tekst je bez intervencija preuzet sa autorovog naloga na Facebooku
