Savku Todorovsku sam upoznala prije tri godine u Ohridu, kada je primila nagradu Gender Budget Watchdog Networka za doprinos jačanju rodne ravnopravnosti. Iako je od mene starija pedeset i tri godine, njena energija već tad me postidjela. Kroz posljednjih nekoliko godina često smo se susretale, vezane radom na rodno odgovornom budžetiranju u regiji. I svaki put, taj stid ili pozitivna ljubomora prouzrokovana Savkinom neiscrpnom energijom je rastao.
Njen specifičan smisao za humor, ljubav prema onome što bismo u Bosni i Hercegovini nazvali „ćejfom“ i posvećenost misiji osnaživanja žena u pravom smislu te riječi, ne samo kao floskuli, svaki put bi mi bili gotovo otrježnjavajući i dodatno motivirajući za rad na temama koji se tiču ravnopravnog pristupa resursima i prilikama, bez obzira na rodnu pripadnost.
Ove godine srele smo se na radionici koju je Gender Budget Watchdog Network organizirala u Kruševu, u Sjevernoj Makedoniji. Pred sami polazak, Savka, noseći bedž FAMa-e, odnosno Feminističke antimilitarističke mreže, prisjetila se svog djetinjstva:
„Ja sam iz Velesa, grad je to na brdu i svaka kuća ima ulaz s jedne i izlaz s druge strane… Kod nas su se tada, tokom Drugog svjetskog rata, održavali ilegalni sastanci otpora. Žene su imale nešto drukčiju ulogu, u Velesu su se njihovi zadaci svodili na pomaganje otporu – bilo da je to priprema odjeće ili skrivanje. Nakon rata, žene su dobile novu ulogu, među njima je bila i moja majka. Imale su zadatak da, one koje su obrazovanije, poput nje, budu primjer drugima i da rade na opismenjavanju stanovništva.“
Savka potom nastavlja: „Ja sam rođena 1943. godine. Od četvrte godine sam išla u prvo obdanište u Velesu, i taj odlazak u obdanište je također bio nešto u čemu sam ja služila kao primjer. Tada smo u gradu imali i dom za ratnu siročad, svako od nas bi išao njima u posjetu ili bismo ih dovodili kući. Većina stvari koje su nabrojane radila se volonterski. Ovo govorim da opišem ne samo svoje djetinjstvo, nego i razlog iz kog i kako sam naučila da radim za dobrobit zajednice.“
Nacionalni savjet za rodnu ravnopravnost, organizacija kojoj je godinama na čelu, ženska je mreža nastala 1994. godine kao snaga i energija za ženska prava, kako ju ona opisuje. Djeluju na svim nivoima, a ruše stereotipe koji su prisutni u sistemu. Razlog osnivanja je bio udruživanje ženskih organizacija posvećenih promjenama i donošenje novih zakona, sve u interesu žena i uz moto da samo udruženo mogu biti jače. Upravo njezino djetinjstvo ponukalo ju je da se kasnije bavi ovim temama.
U našem razgovoru Savka nam je otkrila i zašto je važno rodno odgovorno budžetiranje, taj često zanemareni aspekt rodne ravnopravnosti, a u kom leži rješenje gotovo svih društvenih neravnopravnosti:
“Radeći na pravima žena, shvatila sam da tradicionalni način budžetiranja često ne uzima u obzir različite potrebe žena i muškaraca, kao ni strukturalne nejednakosti koje postoje u društvu.”
Prema ovoj dugogodišnjoj borkinji za prava žena, ne može se reći da žene u našoj regiji nisu emancipovane. No, postoje problemi druge vrste – od političkog pozicioniranja, preko prisustva na rukovodećim funkcijama, do samih raspodjela budžeta i to je ono čime se treba pozabaviti: „Alati koje koristimo da bismo bile ravnopravne članice društva moraju se prilagoditi kontekstu, tako je isto s rodno odgovornim budžetiranjem koje je rješenje za ravnopravniju budućnost.“
Na pitanje koliko je važno njegovati feminističke vrijednosti danas, Savka kaže kako je to u današnjem svijetu, kada svjedočimo jačanju autoritarizma, porastu mizoginije, rasizma i diskriminacije važnije nego ikad.
„Antifašizam se zalaže za društvo bez mržnje, nasilja i represije, dok feminizam promiče jednakost, slobodu i solidarnost među rodovima. Ove vrijednosti su temelj otpora opresiji i nepravdi. Njegovati ih znači braniti ljudska prava, demokratiju i dostojanstvo svakog pojedinca. To je svakodnevna politička, moralna i društvena odgovornost svih nas“, poručuje.
