Krajišnike i njihov mentalitet vjerovatno u književnosti niko nije preciznije, slikovitije i vjerodostojnije prikazao od Branka Ćopića. Opisujući jednog svog junaka, o tom mentalitetu i senzibilitetu Branko kaže kako Krajišnici imaju srce ratnika a djevojačke duše. Na ovakav opis bi neko mogao biti ponosan, neko ga može osporavati, ali za formiranje kompletnog stava po ovom pitanju nekako uz opis srca i duše nedostaje treći segment – opis krajiške pameti.
U redu, riječ je o poetičnom opisu a poezija je redovito stvar emocija. Emocija takvih lirskih prikaza i epika krajiških junačkih pjesama, te historijsko iskustvo neprestane borbe stvorili su kliše o Krajišnicima kao temperamentnim ljudima koji se vode emocijom trenutka i generalno ne razmišljaju previše o posljedicama onoga što rade. Nasreću i/ili nažalost, u svakom klišeu ima istine, a ništa ne govori o pameti Krajišnika kao posljedice njihovih izbora u nekoliko posljednjih decenija.
“Drugačiji odnos”
Otprilike onako kako čovjeku za dobar prolaz u Sarajevu treba samo da govori kako nigdje na svijetu nema takve raje i takvih ćevapa, tako Krajišnici redovno padaju na slatke riječi o njihovoj dugogodišnjoj zapostavljenosti. Nema te vlasti koja u Krajini nije pokupila poene na priči kako je “vrijeme za drugačiji odnos prema Krajini”, kako su Krajišnici “najbolji Bosanci koji Bosnu vole više nego iko drugi”, te kako mora prestati “maćehinski odnos vlasti” prema onima su uvijek najpožrtvovaniji u ratu da bi poslije njega ostali na margini.
A kako izgleda taj “drugačiji odnos” Krajišnici osjećaju iz godine u godinu. Ilustracije radi, u zadnjih par godina svake godine broj upisanih prvačića u Unsko-sanskom kantonu pada za skoro deset posto. Lani je u odnosu na 2022. godinu upisano njih 120 manje, a ove godine stotinu manje nego lani. E, to su vam rezultati “drugačijih odnosa” prema “onima koji Bosnu vole najviše”.
I to nije samo stvar trenutne vlasti. U ovih trideset godina na vlast je došao i sa nje sišao i Kurta i Murta, i jednostavno je ponestalo kandidata na koje se može svaliti krivica. Nema više “onih bivših” na koje bi ni sadašnja vlast niti opozicija mogli pokazati prstom. Nema ih, svi su “bivši” i – nažalost – svi su opet “budući” koji će se međusobno optuživati u besmislenoj predstavi za koje ulaznicu plaćaju jedino glasači.
Bivši i budući
Naravno, opoziciji predvođenoj sa SDA kriva je sadašnja vlast. Logično, iz opozicionih klupa je uvijek lako i opravdano kritikovati vlast ali SDA je imala i više nego dovoljno vremena da pokaže koliko joj je stalo do Krajine. Pa opet, prije samo tri godine za vrijeme njihovog premijera Fadila Novalića baratalo se rješenjem da se USK sa Sarajevom poveže tako što će se priključiti na mrežu autoputeva RS što bi Krajišnicima putovanje do Sarajeva učinilo neprihvatljivo skupim i dugim.
Trenutnoj vlasti je, opet, najlakše kritikovati one “bivše”. Ali ko su oni? Dok se javnost zabavlja time što je aktuelni ministar vanjskih poslova ponizio Krajišnike svojom pričom o privilegiranom dolasku u Bihać pod rotacijama, promiče nam nešto puno ozbiljnije – isti taj ministar je godinama bio među glavnim uzdanicama stranke kojoj danas spočitava maćehinski odnos prema USK.
Da situacija bude još gora, ove nebuloze je iz prvog reda slušao Denis Zvizdić, doktor arhitektonsko-urbanističkih nauka. On bi sa stručnog aspekta sigurno imao šta reći u vezi planiranja i gradnje infrastrukture prema Krajini – šteta što za to nikad nije dobio priliku kao, recimo, državni parlamentarac ili predsjedavajući Vijeća ministara.
Rotacije vlasti i vlasti pod rotacijama
Ali, pustimo unutarporodične razmirice SDA – šta je sa ljevicom, odnosno onim što se neuspješno pretvara da je ljevica? Kad SDP govori o krivici “bivših”, da li im promiče kako njihov današnji federalni premijer Nermin Nikšić izgledom neopisivo liči na onog Nermina Nikšića koji je bio premijer prije SDA-ovog Novalića, i u koaliciji sa tom istom SDA? Pričom i stavovima se, doduše, njih dvojica puno razlikuju ali sigurno im je zajednički barem onaj brat kojeg su stavili na čelo Autocesta FBiH, kompanije koja vjerovatno ima neke veze sa prometnim komunikacijama prema Krajini.
O političkom centru da ni ne govorimo, njima je Krajina negdje oko Tešnja, ako je i tamo. U svakom slučaju je dalje od naplatnih kućica u Jošanici, dokle njihov svijet seže. I nije to samo njihov svijet – to je svijet svake političke stranke sa sjedištem u Sarajevu, od kojih nijedna nikad nije imala (niti će imati) istinsku državotvornu svijest u čijoj bi viziji svijet iza Jošanice imao realni značaj. Vlasti su se rotirale i dolazile i odlazile pod rotacijama, ali “drugačiji odnos” nikad nije došao.
To je jednostavno tako. Ukoliko neko u Bihaću još uvijek misli da je drugačije i ako je dovoljno naivan da povjeruje ikome ko u ime neke stranke dođe lamentirati nad tim maćehinskim odnosom, taj bi se samo trebao prisjetiti kako se u Bihaću gleda na Bosansku Krupu, Bužim ili Sanski Most. E, ono što možete čuti u sarajevskim aščinicama kad se priča o Krajini je otprilike isto ono što možete čuti kad se ispred RB-a priča o Ključu ili Bosanskom Petrovcu, ili ono što se u Ključu i Bosanskom Petrovcu priča o njihovim seoskim mjesnim zajednicama.
Nijedna veća politička zajednica kod nas nema zanimanja za interes manjih zajednica. To traži ozbiljne politike i ozbiljne političare kakvih u ovoj zemlji odavno nema. Ko god misli da je nekom negdje drugdje više stalo do njegove dobrobiti nego njemu samom, tome treba čestitati na rahatnom životu neopterećenom mišlju i pameću.
Manje emocija, više razuma
I tu se vraćamo na Ćopića sa početka teksta i na pitanje krajiške pameti. Sadašnjost je plod izbora koji su načinjeni u prošlosti, a budućnost je ono do čega će dovesti izbori koje ljudi čine danas. Ukoliko Krajišnici nastave vjerovati u šarene laže političkih šibicara – kakva je današnja generacija naših političara gotovo bez izuzetka – ne mogu se nadati ničemu drugom osim onog broja prvačića koji se iz godine u godinu smanjuje za stotinu.
Jedino gdje leži šansa Krajišnika je u tome da konačno shvate da je njihova sudbina u njihovim rukama i da zaborave one emocije, ono srce i onu dušu kad misle o tome koga će birati da odlučuje o njihovim interesima i koga će slati da govori u njihovo ime. Emocije generalno smetaju kad se razmišlja o budućnosti, naročito kad s druge strane imate ljude koji imaju dovoljno pameti da se znaju poigravati vašim srcima i dušama.
“Drugačiji odnos” će doći i “maćehinski tretman” će prestati onda kada temperament i emocije ustupe mjesto razumu i savjesti. Nije bez razloga još jedan veliki Krajišnik, Petar Kočić, napisao: “Uzdaj se u se i u svoju pamet – ako je imaš!”
