Svakodnevno čujemo riječi o raznim zločinima, hapšenjima, iznudama, prevarama, tučama, incidentima i političkim prepirkama. Svijet, malo je reći, srlja u ponore kada pričamo o ljudskim pravima. Balkanska društva imaju poriv da se u ovakvim situacijama okrenu religijskim vođama i, kako mi volimo reći, produhovljenim osobama i traže upute od njih kada sve izgleda besmisleno.
Ali, šta se tamo zatiče?
Patrijarh koji poziva na obustavu „nasilja nad srpskim jezikom“ koje se vrši kroz rodno osjetljiv jezik. „Klečavci“ koji mole za društvo čisto od ženskih sloboda. Muškarci koji iskazuju podršku drugim muškarcima koji počine femicid, jer je tamo ona neka sigurno, ali sigurno zaslužila.
Nije ovo fenomen specifičan za Balkan i tako je iznjedrio cijeli jedan pokret nadahnut patrijarhatom a ognut plaštom brige za dobrobit, naše djece, naših porodica, naših žena i naše religije. Takozvani antirodni pokret protivi se neheteroseksualnim odnosima, reproduktivnim pravima i mnogim drugim slobodama koje zagovaraju aktivisti i aktivistkinje za ljudska prava.
Zadržat ćemo se na temi tog “problematičnog” rodno osjetljivog jezika. Rodno osjetljiv jezik podrazumijeva upotrebu odgovarajućih jezičkih oblika u skladu sa rodnom pripadnošću – dakle ukoliko je žena na ministarskoj poziciji ona je ministarka ili ministrica, a ne ministar i tako dalje. Zašto je važan rodno osjetljiv jezik? Zato što je muški oblik norma. Zato što kada kažemo predsjednik, doktor ili profesor – pomislimo na muškarce. I nije važnost rodno osjetljivog jezika uklanjanje muškog oblika kao norme, nego jezičko i društveno prisustvo žena koje se dobiva upotrebom ispravnog oblika i obraćanjem i ženama kada se obratimo „gledaocima“ ili „slušaocima“. Ovakvo prisustvo je politički važno i osnova je te neke davno sanjane rodne ravnopravnosti, koja gotovo da izgleda kao mit uzimajući u obzir okruženje u kakvom živimo. Ne protivi se tome samo patrijarh nego i razni odbori za standardizaciju jezika, akademici, ali i običan puk. Šta tako boli u sufiksima, ne znamo.
Višnju Baćanović, aktivistkinju i feministkinju iz Srbije, pitale smo za mišljenje o ovom fenomenu. „U crkvama postoji otpor rodnoj ravnopravnosti pod izgovorom narušavanja porodice, ali se zapravo radi samo o čuvanju statusa quo, s ciljem očuvanja patrijarhata s kojim je usko vezan i politički život u Srbiji“ na šta dodaje da ovo „nije samo slučaj u Srbiji, nego u cijeloj regiji ali na kraju krajeva i širom sveta. Primećujemo ustaljene odnose moći i odrednice o tome ko ima pravo da ima moć, a ko ne.“
Podsjeća nas ovo na slučaj iz BiH kada je nakon napada na aktiviste i aktivistkinje Bh. povorke ponosa gradonačelnik Banjaluke Draško Stanivuković osudio je nasilje ali i dodao „Banjaluka će ostati bedem tradicionalno patrijarhalnih porodičnih vrijednosti i na to sam ponosan“.
Ovdje primjećujemo jedno šablonsko ponašanje kada je riječ o bilo kakvim slobodama koje nisu heteronormativne, a osnov svega je upravo patrijarhat. Sistem za koji kažu da je najdugotrajniji ugnjetavački sistem, ali mu se kraj ne nazire. Institucije su patrijarhalne, govori su patrijarhalni, vrijednosti su patrijarhalne, norme patrijarhalne a sufiksi – forma nasilja.
