Quiet quitting ili tiho odustajanje, riječ je koja je posljednjih nekoliko godina obilježava poslovni rječnik. Na prvi pogled čini se kao da termin označava neku vrstu indirektnog davanja otkaza, no, zapravo, odnosi se na rad isključivo onoga što je osobi u opisu posla.
Tako zaposlenici i zaposlenice odnedavno biraju da u korporativnim okruženjima rade isključivo ono „za šta su plaćeni“, što se smatra jednom vrstom revolucije u takvom okruženju. Mišljenja o ovakvom pristupu su podijeljena. Godinama se njegovala kultura „borbe“ i intenzivnog rada kako bi zaposlenici/ce napredovali u korporativnom okruženju, ali nove generacije odbijaju takvo uslovljavanje i biraju opciju tihog odustajanja.
Prema podacima magazina Forbes, neke od osnovnih karakteristika tihog odustajanja su hronična nezainteresiranost, minimalni standardi u performansu zaposlene osobe, odvajanje od ostatka tima, povlačenje iz razgovora, aktivnosti ili zadataka koji nisu dio ugovora, prisustvovanje sastancima ali ne i aktivan angažman na istima. Razlog ovome često je i veća briga o sopstvenom mentalnom zdravlju, odnosno borba protiv „burn outa“ ili sagorijevanja koje ima teške posljedice po mentalno i fizičko zdravlje. S druge strane, ono što protivnici i protivnice quiet quittinga naglašavaju jeste činjenica da se ovaj fenomen javlja uzrokovan lošim upravljanjem vremenom što dovodi do gomilanja radnih obaveza, što onda dovodi do preuzimanja istih obaveza od drugih članova i članica kolektiva i dovodi do nepovoljne atmosfere u timu.
No, civilni ili nevladin sektor u mnogočemu se razlikuje od korporacija i takvog djelovanja. Aktivisti i aktivistkinje smo i kada nismo u uredu ili na terenu, za razliku od posla koji se radi isključivo od 9 do 17 i koji završava otkucavanjem pri izlasku iz ureda. Aktivizam se živi i čini se da su u tom slučaju osobe koje rade u civilnom sektoru pod većom opasnosti od sagorijevanja.
Međutim, možemo li sebi dopustiti quiet quitting u nevladinom sektoru? Mentalno zdravlje treba se staviti na prvo mjesto i potrebe pojedinaca i pojedinki trebale bi se poštovati, no – nevladin sektor nije sektor u kome možemo reći da je u redu da ne dajemo svoj maksimum jer sam izbor zanimanja koje se tiče rada u nevladinom sektoru i aktivizma (u bilo kom obliku) nosi sa sobom i veliku odgovornost. Ta odgovornost su, projektnim jezikom rečeno, korisnici i korisnice našeg rada.
Nasilje i nasilnici ne odmaraju. Destabilizacija i korupcija ne odmaraju. Siromaštvo ne odmara. Okolišne katastrofe ne odmaraju… Aktivisti i aktivistkinje moraju odmarati ali i uzeti u obzir činjenicu da su na važnom zadatku i da je važno da budemo prisutni i prisutne koliko god nam naša tijela i umovi to dozvoljavaju.
