Generaciju Z opisuju kao prvu potpuno digitalnu generaciju, onu koja ne pamti svijet bez interneta i mobilnih telefona. Zavisno od izvora, naći ćete kako se u pripadnike ove generacije ubrajaju oni koji su rođeni u godinama od srednjih ili kasnih devedesetih pa do ranih dvije hiljade desetih – najčešće se kao tačan period u ovom smislu navodi onaj između 1997. i 2012. godine.
Dok Generaciji X i Milenijalcima na Balkanu odgovaraju djeca koja se sjećaju perioda prije raspada Jugoslavije, kao i rata koji je uslijedio nakon toga, djeca Generacije Z se ne sjećaju niti Jugoslavije, niti njenog raspada, niti ratova, a dovoljno su mladi da su propustili zapamtiti i postratnu privatizaciju kao i druge stvari koje su oblikovale svijet u kojem oni danas žive.
„Ove generacije koje trenutno vode ovu borbu nisu generacije ratova, sankcija i svega onog što je bila naša prošlost“, sublimirao je to u izvrsnom nastupu studenata u emisiji Utisak nedelje student Davud Delimeđac. Generacije o kojima govori Delimeđac su jedine generacije u Srbiji koje nisu podržavale Slobodana Miloševića i Vojislava Šešelja u njegovim pohodima, nisu bacale cvijeće po tenkovima koji idu na Vukovar, nisu se pretvarale da u rukama Aleksandra Vučića na Trebeviću jasno vide kišobran, nisu ponavljale mantru o „nepravednim i ničim izazvanim sankcijama“, ali nisu ni trpjele ni NATO-bombardovanje koje je uslijedilo nakon svega toga.
Srbijanska Generacija Z raste u vrijeme u kojem Srbijom vlada režim duboko ukorijenjen u kriminalnoj prošlosti devedesetih, režim koji predstavlja direktno naslijeđe Šešeljevih radikala, te socijalista i julovaca bračnog para Milošević. Njima možda nije do kraja jasno kako je došlo do okolnosti u kojima oni žive, ali im je potpuno jasno da im se te okolnosti nimalo ne sviđaju.
Oni se zgražavaju nad nasiljem koje kipti iz svake pore tog režima. Oni, djeca digitalnog doba na europskom kontinentu, gledaju kako vlast na njih šalje primitivne batinaše. Oni gledaju kako režim nekažnjeno ruši kuće i pali štale, gledaju kako na njih noževe potežu ratni zločinci kojima je Srbija pružila utočište, gledaju kako njihov premijer svoje stranačke kolege naziva „saborcima“. Oni možda ne shvataju kako je do toga došlo, ali oni su još jedini preostali neprijatelj protiv kojeg se može boriti država koja nema nijednog iskrenog prijatelja, a listu neprijatelja je potrošila još u doba prije njihovog rođenja.
Koliko god godinama okretale glavu na drugu stranu, generacije prije njih dobro znaju kako izgleda kad Šešeljevi učenici ravnaju naselja, kad pale štale i stoku, potežu noževe na djecu i sakate stare i nemoćne, baš poput onog sedamdesetčetvorogodišnjaka kojeg je policija pretukla u Novom Sadu. Srbijanska Generacija Z je o tome možda ponešto čula, ali u tome nije niti učestvovala, niti je bilo čemu od toga svjedočila da bi zbog tog tereta saučesništva pristajala na sve što Aleksandar Vučić i negova bratija rade.
Oni Vučiću nisu dužni apsolutno ništa, i on ih nema čime držati u šaci. Ustvari, jedino što ova generacija može izgubiti u srazu sa Vučićevim režimom jeste taj teret naslijeđa prošlosti koji se pokušava nametnuti i njima.
Isto tako, Vučić im nema šta obećati. I kad bi svoju budućnost vidjeli u uhljebljenju na državne jasle, tih poslova je sve manje i obično su rezervisani za stranačke poslušnike koji su već predodređeni za njih i obično se školuju na privatnim fakultetima. Za Generaciju Z su ionako svugdje u svijetu namijenjeni prekarni poslovi, projektni ugovoru, snalaženje na globalnom tržištu rada na kojem bi se oni snašli baš kao i njihovi vršnjaci iz ostatka svijeta. Jedino što im tu stoji na putu jeste vlast koja od njih ne želi napraviti građane EU i tako ih učiniti konkurentnijima, fleksibilnijima i mobilnijima.
U sukobu sa Vučićem i njegovim na sve načine kompromitiranim režimom ova generacija zaista nema šta izgubiti. A kad nemaš šta izgubiti onda i jesi slobodan. Suštinski, odustajanjem od protesta oni bi izgubili svaku šansu za slobodu, a ako je izgube oni, onda za Srbiju više nema nikakve nade.
Promjene ne može donijeti opozicija koja se – uz pokoji izuzetak – od Naprednjaka razlikuje samo po načinu na koji bi radila iste stvari koje rade i oni. Promjene ne mogu donijeti ni stariji građani Srbije, ubijeni u pojam sa svim onim što se radilo u njihovo ime, svjesni da je sad možda i prekasno za njihov bunt. Za odmak od naslijeđa radikala treba radikalan zaokret, a za njega su jedino sposobni Zoomeri koji Šešelja pamte samo kao karikaturalnu figuru iz opskurnih televizijskih emisija koje njihovi roditelji gledaju na televizijama na kojima se od prostitutki, narko-dilera i nasilnika prave zvijezde i uzori nacije.
Oni gledaju Netflix, prate TikTok, uče online, rade online i sve im je bežično, osim žice kojom ih želi opasati Vučićev režim. Uspije li u tome, za njega će to biti samo još jedna šansa koju je uskratio Srbiji. Za Srbiju, ova su djeca možda i posljednja šansa.
