PETER LIPPMAN je američki aktivista za ljudska prava sa dugogodišnjim iskustvom u radu na Balkanu, naročito u Bosni i Hercegovini. Autor je knjige “Preživjeti mir: borba za oporavak u postratnoj Bosni i Hercegovini”. Početkom aprila je na stranici lefteast.org objavio dvodijelni esej pod nazivom “MEĐUNARODNE KOMPANIJE PRAVE HAOS: Postaje li Bosna veliki rudnik Europe?” kojeg zbog njegove opširnosti objavljujemo u nastavcima.
(četvrti i posljednji nastavak drugog dijela eseja)
Međunarodni službenici u službi svojih favorita
U skoro tri decenije od kraja rata 1990-ih, bila je praksa da se ambasadori i drugi međunarodni zvaničnici koji rade u Bosni i Hercegovini zalažu za poseban tretman korporacija sa sjedištem u njihovim matičnim zemljama. Posljednjih godina vidjeli smo norveške, britanske i američke diplomate koji djeluju kao oportunistički promoteri za ovakve kompanije, iako su svjesni da su te kompanije uključene u slučajeve uništavanja okoliša. Ovo diplomatsko zalaganje se često izražava upakovano u pojmove „zelene tranzicije“ i „ekonomskog napretka“.
Početkom 2022. godine tadašnji britanski ambasador u BiH Matthew Field posjetio je Zeničko-dobojski kanton i pohvalio saradnju kantona sa preduzećem Adriatic Metals u istraživanju i razvoju rudnika u Varešu. Ambasador Field je tada rekao: “Ovaj projekt je jedna od najimpresivnijih stvari koje smo vidjeli u Bosni i Hercegovini, i dio mog posla je da osiguram da se radi na pravi način, da se ispunjavaju ekološki i druge standardi, te da se ulaže u zajednicu i otvaraju radna mjesta koja imaju budućnost.”
Sredinom 2023. godine, nadzorna organizacija koja prati međunarodne finansije s ciljem zaštite okoliša Bankwatch, objavila je blog sa upozorenjem na ono što je nazvala “nemilosrdnim rudarenjem Adriatic Metalsa”. Na blogu se navodi da su britanska ambasada, Europska banka za obnovu i razvoj (EBRD), te norveška i američka ambasada poslale svoje predstavnike u rudnik Vareš da izraze podršku projektu. Predstavnici su hvalili “najznačajnije strano ulaganje u zemlji i posvećenost znanju, sigurnosti, zajednici i održivosti”. Bankwatch je izjavu međunarodnih predstavnika nazvao “slijepom i gluhom” i upitao zašto EBRD šuti o šteti koje je prouzročio Adriatic Metals.
Nakon ove posjete rudniku Vareš, pet bosanskohercegovačkih mreža za zaštitu okoliša poslalo je otvoreno pismo ambasadorima Velike Britanije, SAD-a i Norveške kritikujući njihov čin. U pismu je izražena zabrinutost što je do posjete došlo nakon protesta građana protiv rudnika i protiv odobrenja općine Doboj za istraživanje koje treba provesti Adriatic Metals, te se navodi: „Mi dobro znamo da naša budućnost nije u krčenju šuma i raskopavanju planina, već u Europskoj uniji, koja na prvo mjesto stavlja zaštitu prirode i očuvanje biološke raznolikosti.“
Nedavno, 7. februara, britanski ambasador u BiH Julian Reilly sastao se sa premijerom Zeničko-dobojskog kantona i drugim lokalnim zvaničnicima kako bi se založio za nastavak nesmetanog rada Adriatic Metalsa u toj regiji. Nije bilo riječi o tužbi protiv šefa ove kompanije Paula Cronina.
Kasnije istog mjeseca, Cronin je ponosno objavio da je iz rudnika kod Vareša iskopana prva količina rude. On je naveo da je sav pogon “projektovan i izgrađen po najnovijoj tehnologiji vodećih proizvođača u industriji, poštujući najviše standarde u pogledu zdravlja i sigurnosti”.
Komentarišući stav međunarodne zajednice po pitanju rudarstva u BiH, aktivistica iz Kaknja Hajrija Čobo kaže: „Bosna je država od oko dva miliona ljudi. Kao takvi, mi smo kao predgrađe nekog velikog grada u Evropi. Vjerujem da se ovaj broj smatra vrlo malom kolateralnom štetom za međunarodnu zajednicu da od Bosne napravi jedan veliki rudnik. Ali isto tako znam da je naš narod godinama branio ovu zemlju. Sada ga moramo braniti od evropskih, kanadskih, britanskih i australijskih kompanija. Cijeli svijet želi od BiH napraviti rudnik.”
Koji je recept za pobjedu?
Ekološki aktivisti Bosne i Hercegovine ističu kako je njihova lijepa priroda njihovo najveće blago. Ako žele pobijediti u borbi protiv interesnih šema međunarodnih agenata rudarenja, moraju odlučno nastaviti i pojačati kurs otpora koji su zauzeli. Od ključne je važnosti da očuvaju i dalje razvijaju saradnju koja je nastala između etničkih grupa i preko entitetskih linija, a međunarodna zajednica svoju podršku mora usmjeriti na grupe aktivista koje su, u suštini, organizacije za ljudska prava.
U mojih četrdeset i kusur godina kako posjećujem Bosnu i Hercegovinu i boravim u njoj, najagilniji građanski pokret kojeg sam vidio bio je pokret za povratak izbjeglica nakon završetka rata 1990-ih. Moje pomno praćenje autentičnih pokreta za ljudska prava u narodu u poslijeratnom periodu dovelo je 2019. do objavljivanja moje knjige Preživjeti mir: Borba za postratni oporavak u Bosni i Hercegovini. Od tada su se nizale epizode borbe protiv diskriminacije, za podizanje spomenika i protiv korupcije. Trenutni napori da se očuva životna sredina su, uglavnom, regionalni i fragmentirani. Međutim, oni imaju najveći potencijal za stvaranje nekog pokreta koji sam primijetio od kraja rata.
Efikasan pokret za očuvanje životne sredine istovremeno je i pokret za temeljne i sistemske političke promjene jer je on, kao što sam pokušao ilustrirati, izraz sukoba između mase običnih Bosanaca i Hercegovaca i male elite etno-nacionalističkih lidera čije su pozicije moći sadržane u Dejtonskom sporazumu. Alarmantno je to što se može primijetiti da faktori iz “međunarodne zajednice” kontinuirano rade na optimizaciji ove moći.
Zadatak lokalnih aktivista je dvojak: s jedne strane, da lobiranjem, glasanjem i direktnom akcijom spriječe ovakvo ponašanje svojih lidera, a sa druge strane, da pošalju poruku međunarodnim zvaničnicima da oni neće tolerisati njihovo saučesništvo.
Međunarodna zajednica mora raditi na podršci vladavini prava pritiskom na bosanske lidere da podrže institucije na svim nivoima koje se mogu boriti za očuvanje životne sredine i koje slušaju glasove običnih ljudi koji znaju šta je najbolje za to okruženje.
Bilo bi od pomoći stvoriti državnu organizaciju sličnu Koaliciji za povratak, koja je dobro funkcionisala kasnih 1990-ih i tokom cijelog perioda pokreta za povratak izbjeglica. Takva organizacija, na čelu sa sposobnim i politički beskompromisnim ličnostima, koordinirala bi međuentitetsko zagovaranje među liderima širom Bosne i mogla bi biti ključna za efikasno širenje informacija.
Ništa od ovoga ne znači da se investicije u rudarstvo u Bosni i Hercegovini moraju zaustaviti ili spriječiti. Bosna postoji u 21. vijeku, ali imperativ je razviti metode koje mogu očuvati okoliš u zemlji. Također, u toku dugo očekivanog pristupanja Bosne Evropskoj uniji zemlja ne smije biti ostavljena u vakuumu zbog dugotrajne nefunkcionalnosti, niti bi trebala vječno ostati u statusu države drugog reda.
Međunarodne aktivističke organizacije kao što su Bankwatch, Front Line Defenders i Human Rights Watch trebale bi nastaviti sa podrškom ekološkom aktivizmu u Bosni. Teret svih ovih promjena je na kraju krajeva na plećima lokalnih aktivista koji se moraju pouzdati više u sebe nego u međunarodnu moć. Moraju se, prije svega, agresivno boriti za jačanje saradnje i povjerenja preko svih granica koje su nametnute unutar Bosne. Mogu sa tim započeti širenjem svoje pro-ekološke, prodemokratske poruke uoči općinskih izbora 2024. godine. Konačno, zadatak lokalnih aktivista je da natjeraju međunarodne zvaničnike da obrate pažnju i ozbiljno shvate njihovu poruku.
Očigledno je da nada za Bosnu i Hercegovinu izvire iz zajednica koje su se, još ne tako davno, međusobno borile do posljednjeg metka. Danas se mnogi od njih suočavaju sa veoma ozbiljnom opasnošću i po jedne i po druge, i ovi se ljudi se podržati.
(kraj)
PRETHODNI NASTAVAK: POSTAJE LI BiH VELIKI RUDNIK EUROPE: Ekološki otpor korporativnoj pošasti 3/II
