Prošle je godine u časopisima koji se bave psihologijom izišao članak u kojem norveški stručnjaci zagovaraju „povratak olovkama“. Oni su upozorili kako sa prelaskom na digitalne uređaje tradicionalno umijeće pisanja rukom postaje sve manje važno, iako ono predstavlja značajan način na koji učimo i pamtimo informacije.
Njihov stav je potkrijepljen studijom u kojoj su analizirane moždane aktivnosti studenata kada su pisali rukom i kada su koristili tastaturu. Došlo se do zaključka kako pisanje rukom vodi do aktiviranja daleko složenijih neuronskih sklopova nego kada riječi tipkamo. Ovi rezultati imaju važne implikacije kad su u pitanju pamćenje i učenje, naročito kod djece.
Ukratko, kombiniranje i usklađivanje informacija iz čula vida i dodira koje pristižu u mozak dok izvodimo precizne pokrete pisanja olovkom jeste proces koji značajno doprinosi razvoju sklopova u mozgu koji potiču učenje.
„Djeca bi od najranije dobi u školama trebala biti uključena u aktivnosti koje zahtijevaju pisanje, kako bi se razvili neuronski sklopovi koji mozgu daju optimalne uslove za učenje“, poručuju norveški istraživači.
Spomenuta studija je naišla na veliku pažnju medija i javnosti, pa je do sada o njoj pisalo preko dvije stotine časopisa i objavljene su hiljade postova na društvenim medijima. Njen uspjeh je također skrenuo pažnju i na to da informaciju bolje pamtimo ukoliko je zapišemo.
Međutim, par istraživača iz Španije i Francuske su nedavno objavili svoj odgovor na ovu temu. U njemu se dovode u pitanje metodologija norveških naučnika, te ograničenja u pogledu njihovih zaključaka i interpretacija.
Kao glavnu zamjerku navode to da se u izvornoj studiji od studenata koji su u njoj učestvovali nije tražilo da bilo šta stvarno nauče, iako među zaključcima stoji da pisanje rukom poboljšava pamćenje.
„Učesnici su iznova pisali dobro poznate riječi bez potrebe da ih pamte, zbog čega nikakvi zaključci u smislu pamćenja nisu mogući“, kažu autorice Svetlana Pinet i Marieke Longcamp.
Nadalje, s obzirom na to da se norveška studija oslanjala na odrasle učesnike, nije najjasnije mogu li se njeni nalazi primijeniti na uslove učenja kod djece.
„Izvlačenje zaključaka o procesu učenja kod djece u učionicama na osnovu laboratorijske studije izvršene nad grupom univerzitetskih studenata, pri čemu još nije bilo riječi ni o kakvoj vrsti učenja je blago rečeno klizav teren“, dodaju autorice.
One isto tako smatraju da uslovi u kojima je provedeno istraživanje ne mogu biti reprezentativni i da ne odgovaraju onima kakve bismo našli u stvarnom svijetu. U izvornoj studiji su studenti pisali riječi iz igre Pictionary digitalnom olovkom na ekranu ili tipkanjem na tastaturi. Uz to, bili su skopčani na EEG uređaj koji je bilježio njihovu moždanu aktivnost.
Takvi uslovi većini ljudi nisu bliski, a način na koji se u eksperimentu pisalo je bio posebno neuobičajen. Dok su pisali, od učesnika se tražilo da pišu bez podizanja digitalne olovke sa ekrana, a tipkanje je bilo ograničeno na korištenje desnog kažiprsta, što ga čini težim od uobičajenog načina.
„Promjena uobičajenog obrasca tipkanja kako bi se prilagodilo zahtjevima eksperimenta može značajno utjecati na učesnike i njihovu moždanu aktivnost zbog ometanja njihove automatske motorike“, dodaju Pinet i Longcamp.
Iako njihovi komentari bacaju sjenu sumnje na prošlogodišnju studiju, ove naučnice prepoznaju i priznaju važnost pisanja rukom i učenja:
„Moramo naglasiti da se sumnja u zaključke norveške studije ne bi trebala shvatiti kao dovođenje važnosti pisanja rukom u pitanje. Raniji dokazi potvrđuju korisne učinke vježbanja pisanja slova, prepoznavanja riječi i čitanja, iako se dugotrajni efekti tek trebaju procijeniti.“
Na ove kritike jedna od autorica norveške studije, Audrey Van der Meer, odgovara kako kritičari spadaju u one koji zagovaraju upotrebu digitalnih pomagala u učenju, zbog čega im nedostaje nepristrasnosti. Ali, i ona prihvata komentare kako studija u koju je bila uključena nije u sebi sadržavala elemente učenja.
Van der Meer trenutno radi na novom istraživanju o učenju kod tinejdžera u kojem učenici imaju zadatak da hvataju bilješke pomoću olovke i tastature. Nakon toga se podvrgavaju istom ispitu, a potom se ocjenjuju rezultati. Do sad, Van der Meer kaže kako već vidi dokaze da učenici koji su koristili olovke imaju bolje rezultate od onih koji su lekcije bilježili uz pomoć tastature. U svakom slučaju, analiza je još u toku a rezultati tek trebaju biti objavljeni.
