Paul Krugman je jedan od najutjecajnijih ekonomista današnjice i dobitnik Nobelove nagrade za ekonomiju 2008. godine. U osvrtu na platformi Substack objašnjava zbog čega se Trumpova administracija okomila na EU i kakve bi mogle biti posljedice tog pristupa.
Ne tako davno, Amerika je bila predvodnica slobodnog svijeta. Bila je prva među jednakima u savezu naroda koje su zbližile zajedničke vrijednosti – prije svega privrženost demokratiji i građanskim slobodama. Od Londona, preko Berlina pa do Tokija, u vremenu nakon genocida i sveopćeg razaranja u Drugom svjetskom ratu, Amerika je – kako je to rekao Ronald Reagan – bila blistavi grad na uzvisini. Ne trebamo zaboraviti ni kako su Amerikanci igrali ključnu ulogu u Nirnberškim procesima, primjenjujući na nepristran i transparentan način vladavinu prava u suđenjima protiv onih koji su počinili neopisive ratne zločine. „Ich bin ein Berliner“, izjavio je John F. Kennedy u Berlinu u vrijeme kad je Istočna Njemačka držala vlastiti narod zarobljen iza Berlinskoga zida.
Međutim, MAGA ne želi biti dijelom tog svijeta. Štaviše, ne želi ni da svijet demokratije, građanskih sloboda i vladavine prava uopće postoji. Trumpova administracija je postala naročito neprijateljski nastrojena prema Europi, upravo zbog toga što Europljani nastoje zadržati vrijednosti koje MAGA želi uništiti kod kuće.
Prošle sedmice je Trumpova administracija objavila novu Nacionalnu sigurnosnu strategiju Sjedinjenih Američkih Država. Dobar dio tog dokumenta je neodređen, vrludav i proturječan. No, u dijelovima koji se tiču Europe postaje jasan i fokusiran. Jednostavno rečeno, Trump i oni koji ga okružuju mrze Europu. A mrze je jer još uvijek poštuje ideale koje oni u Americi napuštaju.
Jezik dokumenta je nevjerovatan. Tako upozorava da se Europa suočava „snažnom perspektivom civilizacijskog nestanka“. Zašto? Zato što je „više nego moguće kako će najkasnije za nekoliko decenija neke od članica NATO-a postati većinski ne-europske“. Nije mi jasno zašto su se mučili sa eufemizmima: „ne-europske“ očito znači „ne-bjelačke“.
Ali, stoji u dokumentu, postoji nada, i to zahvaljujući „rastućem utjecaju patriotskih europskih stranaka“, pri čemu se očito misli na partije poput njemačke neonacističke AfD.
Politički naučnik Henry Farrell ovo sumira na sljedeći način:
Ovo je, prilično direktno, program za promjenu režima u Europi koji cilja da je pretvori u iliberalno političko društvo. Ostvarenje te transformacije bi uključivalo podrivanje trenutnih liberalnih vlada u dosluhu sa europskom vlastitom krajnjom desnicom, uz pretvaranje istočne Europe u ideološki klin zabijen u zapadne susjede.
Odakle dolazi taj napad na Europu? Neki čitatelji će se možda sjetiti stare parole iz vremena Rata protiv terorizma: „Mrze nas zbog naše slobode.“ Jasno je, MAGA mrzi Europu zbog njene slobode. Ljudi koji od Amerike pokušavaju napraviti autoritarnu, bjelačku supremacističku državu, koji od nas očekuju da odbacimo demokratske ideale u korist Volka i nacionalizma krvi i tla, žele Europu koja će ići istim putem.
Tu je također i uloga tehnološke bratije – milijardera koji sebe još uvijek nazivaju libertarijancima, ali su praktično postali tvrdi pro-autoritarci sa ogromnim utjecajem na Trumpovu administraciju. Nakon što je zbog nepoštivanja pravila o transparentnosti Europska komisija izrekla skromnu kaznu njegovoj platformi X, Elon Musk je rekao da EU treba ukinuti i zaprijetio ličnom odmazdom protiv „EU woke Stasi komesara“ odgovornih za ovu kaznu. Za to vrijeme, Trumpova administracija se ponaša poput izvršitelja onoga što tehnološka bratija zahtijeva od Europe, te prijeti kako će zadržati visoke carine na čelik ukoliko EU ne ublaži svoju regulativu u tehnološkoj sferi.
Štaviše, ovo je samo dio opće slike: broligarhija mrzi Europu zato što Europljani pokušavaju nametnuti razumna ograničenja kako bi svoja društva zaštitili od dokumentiranih štetnih psiholoških i ekonomskih utjecaja koje sa sobom donosi neobuzdana agenda Silicijske doline. Naprimjer, EU pokušava ograničiti ekspanziju govora mržnje online, kao i štetne učinke društvenih medija na mlade. I daleko više nego SAD, EU nastoji ograničiti moć tehnoloških giganata kakvi su Google ili Facebook. Ne treba zaboraviti ni da je tehnološka bratija snažno stala iza Trumpa na izborima 2024. nakon što je Bidenova administracija usvojila umjerene zakone o monopolima i umjetnoj inteligenciji.
Postoje dvije značajne posljedice Trumpovog napada na Europu: slabljenje SAD u odnosu na jedinog očitog i ozbiljnog geopolitičkog rivala, Kinu, uz istovremeno slabljenje Europe u odnosu na ubojicu koji joj stoji na kućnom pragu – Rusiju. Kako ističe New York Times, nova strategija dokida Trumpovu dosadašnju retoriku koja je naglašavala opasnosti koje dolaze od Kine i Rusije.
Najprije, okretanje protiv naših tradicionalnih saveznika jamči kako će Kina nadmašiti SAD u utrci za utjecaj i ekonomsku prevlast. Sljedeća tabela (prilagođena razlikama u cijenama) ilustrira ovu realnost:
U ovom trenutku, Kina je bez sumnje najveća pojedinačna ekonomija na svijetu. Ali, grupa država koje su sačinjavale „slobodni svijet“ (kakvog smo poznavali) predstavlja znatno veću ekonomsku silu od Kine. Tretirajući Europu i Kanadu kao neprijatelje umjesto kao prijatelje, Trump uništava svaki mogući kapacitet koji bi se mogao suprotstaviti Kini. Zapravo, Trump je izabrao bijeli supremacizam nauštrb umjesto da pokaže veličinu nacije.
Drugo, ovo se odnosi i na Rusiju. Iako je Rusija daleko slabija od Kine, SAD ili EU, rat u Ukrajini je pokazao da Rusija, ukoliko se na to ohrabri, može izazvati dugotrajna razaranja. Napadajući EU, i to na istim osnovama „krvi i tla“ na kojima je Putin napao Ukrajinu – kao i vrijeđajući Zelenskog i objavljujući „mirovni plan“ koji je očito bio lista ruskih želja – Trump je jasno dao do znanja da naši dugogodišnji saveznici ne mogu računati na nas kad je u pitanju suprotstavljanje ruskoj agresiji. Da li nas stvarno iznenađuje to što neki saveznici odnedavno ne žele s nama dijeliti obavještajne podatke?
Sad je važno priznati kako u prošlosti Amerika često nije bila na visini svojih ideala. Decenijama smo bili primjer zalaganja za slobodu i jednakost drugdje u svijetu dok smo kod kuće provodili rasnu nejednakost. Predstavljali smo snagu demokratije i slobode u Europi, ali smo često podržavali diktatore, a ponekad i pripremali svrgavanje demokratski izabranih vlada – i to često u skladu sa zahtjevima i interesima američkih biznisa – u Latinskoj Americi, Aziji i na Bliskom Istoku. Ustvari, realno je reći da tehnološka bratija pokušava koristiti moć američke vlade da pokori EU na isti način na koji su trgovci bananama nekad koristili moć vlade SAD da pokore Centralnu Ameriku.
U stvarnosti, Europa je mnogo bliža tome da bude „Reaganov svijetli grad na uzvisini“ nego Trumpova Amerika. I važno je da shvatimo da u vrijeme ekonomskih i migracijskih izazova ni njoj nije lako sačuvati svoje liberalne demokratske vrijednosti. Te „patriotske“ – to jest neofašističke – europske stranke jesu u usponu. I opet, kao cjelina, Europa izlazi na kraj sa svojim ekonomskim i socijalnim problemima bez odustajanja od svojih temeljnih vrijednosti. Naprimjer, na nedavnim izborima u Nizozemskoj centar možda nije odnio odlučujuću pobjedu, ali je barem iz vlasti izbačena krajnja desnica.
Ni Amerika nije još izgubljena. Mnogi Amerikanci, a ja vjerujem i da je u pitanju većina njih, još uvijek vjeruju u vrijednosti slobode i demokratije koje su naši temelji. Za sad je moć u rukama ljudi koji mrze te temeljne vrijednosti – a mrze i Europu jer ona ne odustaje od njih. Još uvijek možemo preokrenuti stvari i vratiti se onome što bismo trebali biti.
