Piše: Azra Mehmedović
O digitalnom nasilju često govorimo kao o nečemu apstraktnom, kao da se dešava „negdje drugo“, nekom drugom. A istina je da se ono događa svakog dana, u porukama koje brišemo prije nego što ih iko vidi, u screenshotovima koji kruže bez našeg znanja, u prijetnjama koje stižu kasno navečer, kada je tišina najglasnija.
Pišem ovaj tekst kao djevojka koja je stalno prisutna na internetu, na društvenim mrežama, u digitalnom prostoru koji je postao produžetak naših života. Kao neko ko je svjedočio digitalnom nasilju, ali i kao neko ko zna koliko lako ono ostaje neprepoznato, relativizirano i opravdano. Digitalno nasilje nad djevojkama nije izuzetak. Ono je postalo obrazac.
Digitalno nasilje podrazumijeva sve oblike prijetnji, ucjena, manipulacije i kontrole koji se odvijaju putem tehnologije. Iako nema fizičkog kontakta, posljedice su itekako stvarne. Strah, osjećaj srama, gubitak kontrole nad vlastitim tijelom i privatnošću, sve to djevojke nose same, često u tišini. I važno je odmah reći: odgovornost nikada nije na žrtvi.
U razgovorima koje sam vodila s mladima, jedan obrazac se stalno ponavlja. Sve često počne nečim bezazlenim. Porukom, flertom, osjećajem bliskosti i povjerenja. Tako je bilo i u slučaju sedamnaestogodišnje djevojke koja je pristala da ispriča svoje iskustvo uz potpunu anonimnost. Isprva joj se činilo da ima kontrolu nad situacijom. Dijelila je poruke, povjeravala se, vjerovala osobi s druge strane ekrana. A onda je granica pomaknuta. Pojavili su se zahtjevi za lozinkama, pitanja s kim se dopisuje, komentari o tome šta smije, a šta ne smije objavljivati.
Kada je pokušala stati, nasilje je postalo otvoreno. Prijetnje objavom privatnih poruka i fotografija, screenshotovi koji su joj slani kao upozorenje, poruke u kojima joj se jasno davalo do znanja da izlaza nema. Telefon je prestao biti sredstvo komunikacije, a postao izvor straha. Prestala je spavati, izbjegavala školu, izmišljala simptome bolesti kako bi ostala kod kuće. Najteže joj je, kako kaže, bilo uvjerenje da je sama kriva jer je nekome vjerovala.
Šta kažu stručnjaci i zašto ih trebamo slušati
Psihologinja Fatima Jupić objašnjava da ovakva iskustva često ostavljaju duboke psihološke posljedice, posebno kod djevojaka u adolescentskoj dobi. Prema njenim riječima, digitalno nasilje razara samopouzdanje i stvara osjećaj stalne ugroženosti. Djevojke se povlače iz društvenih odnosa, traže okruženje u kojem neće biti osuđivane, a to ih ponekad vodi ka novim rizičnim situacijama. Rani znakovi nasilja često se manifestuju kroz izbjegavanje socijalnih aktivnosti, lažne izgovore i stalno nastojanje da se pred drugima prikažu kao „dobro“, iako se iznutra raspadaju.
U praksi, kako Jupić ističe, djevojke gotovo uvijek traže anonimnost, posebno kada je riječ o roditeljima. Ipak, upravo je uključivanje roditelja i stručnjaka često presudno. Ovakvo opterećenje, naglašava ona, rijetko ko može nositi sam, a posebno ne dijete ili mlada osoba koja se tek gradi.
Kada nasilje ne prestaje i kada se pređu zakonske granice, sistem ima obavezu reagovati. Saša Petrović, načelnik Odsjeka za borbu protiv kompjuterskog kriminala Federalne uprave policije, naglašava da su slučajevi ucjena i prijetnji seksualno eksplicitnim sadržajem u kojima su uključena djeca i mladi krivična djela. Posjedovanje ili distribucija takvog sadržaja, bez obzira na motive ili „šalu“, podliježe krivičnoj odgovornosti i prijavljuje se tužilaštvu. Kazne su ozbiljne, a institucije imaju zakonsku obavezu da štite djecu i mlade od digitalnog nasilja.
Važan dio prevencije je i edukacija roditelja i šireg sistema. Edukatorica za digitalnu pismenost Azra Habibija Ražanica ističe da digitalni svijet raste brže nego što mu se društvo prilagođava. Prema njenim riječima, zaštita djece i mladih zahtijeva zajedničku strategiju u kojoj učestvuju roditelji, škole i institucije. Svaki naš korak na internetu ostavlja trag, a svijest o tome još uvijek nije dovoljno razvijena, posebno među mladima.
Digitalno nasilje nad djevojkama nije izolovan incident niti problem pojedinca. Ono je dio šireg obrasca rodno zasnovanog nasilja potpomognutog tehnologijama, koje se sve češće prepoznaje kao ozbiljna društvena i institucionalna prijetnja. Na to upozorava i publikacija „Nasilje nad ženama i djevojčicama potpomognuto tehnologijama: Kratki vodič za razumijevanje i prijavu“, objavljena u januaru 2026. godine, koja jasno naglašava da nasilje u online prostoru nije manje ozbiljno od onog koje se dešava offline. Njegove posljedice mogu biti dugotrajne, duboko traumatične i ostaviti trag na mentalno, emocionalno i socijalno zdravlje djevojaka i žena.
Podrška postoji, prijava je početak
Na važnost digitalne zaštite žena i djevojčica skreću pažnju i iz UN Women BiH, odakle naglašavaju da tehnologija, iako može biti alat osnaživanja, sve češće postaje sredstvo kontrole, nadzora i zastrašivanja. Posebno akcentuje potrebu za jačanjem mehanizama zaštite, jasnim institucionalnim odgovorima i dostupnim oblicima podrške žrtvama, uz naglasak na sigurnost, dokumentovanje dokaza i pravovremeno reagovanje nadležnih institucija. Bez takvog pristupa, digitalno nasilje ostaje nevidljivo, a odgovornost se prečesto prebacuje na one koji trpe posljedice.
Digitalno nasilje nije problem pojedinca, niti greška djevojke koja je nekome vjerovala. To je društveni problem koji zahtijeva glas, reakciju i sistemsku odgovornost. Šutnja ga održava, dok govor otvara prostor za zaštitu.
Ako si se prepoznala u ovom tekstu, važno je da znaš jedno: nisi sama, nisi kriva i imaš pravo na sigurnost, i online i u stvarnom životu I to pravo je važno braniti.
Ako trpiš digitalno nasilje ili mu svjedočiš, pomoć je dostupna. U Federaciji BiH možeš pozvati SOS broj 1265, a u Republici Srpskoj SOS broj 1264. Poziv je prvi korak ka zaštiti i podršci.
*Ovaj članak nastao je uz finansijsku podršku Evropske unije u okviru programa Mreže za izvještavanje o različitosti. Za njegov sadržaj isključivo je odgovoran implementator, Udruženje “Zemlja djece u BiH” i on ne odražava nužno stavove Evropske unije niti Mreže za izvještavanje o različitosti.
