Neugodna je istina kako svake godine hiljade miševa, štakora, mačaka, pasa, majmuna i čipavih zečića bude natjerano da udišu, gutaju ili na drugi način unose štetne i bolne hemikalije u sve većim dozama koje na kraju preživi samo njih polovina. Da, iako je posljednjih decenija sve manje prisutan, takozvani pristup „LD50“ (letalna doza 50) se definitivno još uvijek primjenjuje.
Stvar sa ovim pristupom je takva da je on dizajniran tako da na njegovom kraju nijedna od životinja uključenih u istraživanje ne preživi – ili će umrijeti zbog onog čemu su bile izložene, ili će preživjeti eksperimente i svejedno na kraju biti usmrćene zbog disekcije kako bi se utvrdile razmjere oštećenja kojeg su pokusi uzrokovali. Dugo vremena postoji konsenzus oko nehumanosti ovakvog postupanja, ali se na njega još uvijek gleda kao na nužno zlo. Zašto? Pa zbog toga što on donosi informacije, naročito o tome kolike količine određenih supstanci predstavljaju letalne doze. Postavlja se pitanje – da li su pokusi na životinjama još uvijek neophodni i da li danas postoje bolje i humanije opcije?
Trebaju li nam pokusi na životinjama?
Testiranje nekog proizvoda na životinjama prije njegove upotrebe od strane ljudi – bilo da je riječ o potencijalno spasonosnom lijeku, sredstvu za čišćenje ili kozmetičkom proizvodu – prihvata se kao stvar zdravog razuma. Naučnici ističu kako neprestano traže načine da se upotreba životinja svede na najmanju moguću mjeru i da ih zamijene neživotinjskim alternativama kako bi se ispoštovali i etički ali i pravni razlozi. Ali isto tako kažu kako neke eksperimente jednostavno nije moguće izvesti na ljudima.
Takav je primjer istraživanje crijevne mikroflore u kojem se često životinjama mora davati striktno određena hrana i u kojoj se moraju držati u apsolutno sterilnom okruženju kako bi se postiglo da budu oslobođene od mikroba. Također, neka istraživanja zahtijevaju i intervencije u genetskoj strukturi, što nije moguće postići na drugi način.
Ali, u kulturi koju krasi ljubav prema životinjama, ideja o namjernom nanošenju štete ovim bićima je kontroverzna, naročito u svjetlu groznih priča iz prošlosti. Zbog toga, naučnici sve više usvajaju princip „3R“ (replacement, reduction and refinement), odnosno nastoje zamijeniti, smanjiti i ublažiti eksperimente u kojima učestvuju životinje.
Svejedno, Fondacija za biomedicinska istraživanja navodi kako još uvijek nema potpune alternative za biološka i medicinska testiranja na životinjama: „Budući da ni najsofisticiranija tehnologija ne može oponašati složene međućelijske interakcije koje se dešavaju u živim sistemima, još uvijek imamo potrebu da se hirurški postupci, lijekovi, medicinski uređaji i druge terapije prije primjene na ljudima najprije isprobaju na životinjama.“
Iz ove Fondacije naglašavaju kako smanjenje korištenja životinja u fazi razvoja i testiranja proizvoda ima dobru perspektivu, te kako se možemo nadati da će doći dan kada životinje u tom procesu više neće biti potrebne.
Šta su alternative pokusima nad životinjama?
No, realnost je takva da je takav dan poprilično daleko. Današnje metode humanijeg testiranja mogu se uglavnom podijeliti na tri kategorije. Prva je „in chemico“ gdje se eksperimenti rade na izoliranim dijelovima ćelije poput proteina ili DNK, druga je „in vitro“ gdje naučnici koriste ćelije uključujući i vještački uzgojene kulture, a treća je „in silico“, što je relativno noviji termin koji označava upotrebu računalnih i mašinskih modela učenja.
Dani u kojima je vaš parfem najprije prskan u oči zeca polako postaju prošlost jer su razvijene alternative od korištenja membrana jajeta preko vještački uzgojenih ćelija rožnjače pa do sofisticiranih računalnih simulacija.
Metode koje se označavaju kao NAM (ne-animalne metode) su svoju primjenu već našle u brojnim testiranjma, a najpoznatija su ona sa lijekovima protiv tegoba uzrokovanih želučanom kiselinom, te ona koja su dovela do odobranja lijekova poput remdesivira, koji se koristio za tretman tokom COVID-19 pandemije. Takođe, NAM metode su se pokazale učinkovitima u korištenju ćelijskih modela tokom najnovijih istraživanja cistične fibroze i Fabryjeve bolesti
Budućnost NAM metoda
Izgledno je kako u dogledno vrijeme neće doći do prestanka upotrebe životinja u svrhu medicinskih i bioloških istraživanja. Srećom, napredak postoji, alternativne metode se razvijaju, a njihova upotreba se pokazala opravdanom i učinkovitom.
To su vijesti za sve one kojima je dobrobit životinja na visokom mjestu u sistemu vrijednosti, a postotak onih koji se protive pokusima na životinjama je visok u cijelom svijetu. Svake godine u laboratorijama širom svijeta budu iskorišteni milioni životinja, ali alternative se moraju pronaći ne samo zbog njihovog dobra.
Koliko god da smo genetski slični životinjama, još uvijek smo u nekim stvarima fundamentalno različiti, zbog čega saznanja dobijena putem pokusa na životinjama ne moraju nužno biti primijenjiva na ljude. Tako, naprimjer, paracetamol – koji je blag analgetik – ne bi nikad bio odobren na osnovu rezultata istraživanja na mačkama, prema kojima je bio izuzetno toksičan. Isto tako, vrijedi se sjetiti i katastrofe sa talidomidom koji je nakon testiranja na životinjama proglašen sigurnim da bi potom uzrokovao urođene defekte kod desetina hiljada djece širom svijeta.
Sve u svemu, odmak od testiranja na životinjama bi bio dobar za sve, a napredak alternativnih metoda daje razloga za optimizam budući da su one počele davati slične ili bolje rezultate.
