„Nikad nije bilo gore“ rečenica je koju je vjerovatno izgovarala svaka generacija u historiji čovječanstva. I danas, kad na planeti ima više ljudi nego ikada prije, kad živimo u tehnološki najnaprednijem svijetu, u vrijeme kad je ekstremna glad skoro iskorijenjena, kad nema pandemija neizlječivih bolesti i kad su sukobi u svijetu relativno rijetki i lokalizirani – opet često čujemo tu rečenicu.
Naravno, stanje u svijetu je daleko od nekog ideala – odvija se genocid u Gazi, vodi se rat u Ukrajini, dešavaju se prirodne katastrofe, nisu riješeni brojni dugotrajni problemi ali – uz sve saosjećanje prema patnjama ljudi danas – u ukupnom kontekstu svjetske historije to stanje u svijetu današnjice se u cjelovitosti ipak ne može porediti sa vremenima Prvog ili Drugog svjetskog rata, Crne kuge ili velikog zemljotresa u Kini. Štaviše, vjerovatno bi bilo nemoguće naći generaciju prije nas koja na naš uzdah „nikad nije bilo gore“ ne bi odgovorila sa pitanjem „ok, a da se mijenjamo?“
Kada mislimo da nikad nije bilo gore, samo se treba osvrnuti na historiju i naučiti nešto iz nje. Naprimjer, da uvijek može biti gore i da bi već iduća godina mogla biti gora od ove. Ali, može se postaviti i pitanje – pa, koja je to godina u dosadašnjem toku historije bila najgora od svih?
Odgovor na ovo pitanje je možda dala jedna studija od prije šest godina, koja je istraživala kako se slom Zapadnog Rimskog Carstva odrazio na valutni sistem tadašnjeg evropskog kontinenta. Istražujući načine na koje se u dubini Alpa u to doba prerađivalo srebro, naučnici su pronašli dokaze o prirodnim nesrećama i klimatskim promjenama tog vremena.
Zaključak do kojeg su došli jeste da teško da je za svijet postojala gora godina od 536. godine naše ere.
Naime, taj period je bio jako mračan – ne zbog krvavih ratova ili okrutnih bolesti, nego zbog cijelog niza okolnosti uzrokovanih ekstremno lošim vremenskim prilikama koje su dovele do nezapamćene gladi. Iako postoji više teorija o tome kako je do ove gladi došlo, dokazi najprije ukazuju na vulkansku zimu, odnosno pojavu pri kojoj oblaci vulkanskog pepela i prašine zaklone Sunce.
Teško je sa sigurnošću reći koji je vulkan doveo do takve situacije, a vjerovalo se da je u pitanju erupcija salvadorskog vulkana Ilapongo. Velike su šanse i da se erupcija desila na Islandu, budući da su pronađene vulkanske čestice tla koje više odgovaraju onom u Evropi i na Islandu, a ne treba odbaciti ni mogućnost da je posrijedi bio niz erupcija na različitim mjestima na Zemlji.
U svakom slučaju, manje je važno koji je vulkan bio u pitanju – važnije je ono do čega je erupcija dovela. A to je bilo pravo malo ledeno doba zbog kojeg su propadali usjevi i harala glad. Tokom ljeta je u Kini pao snijeg, Južnu Ameriku su pogodile suše, a drevni keltski napisi sačuvani u Irskoj kazuju o „nestašici hljeba u godini 536.“
Čini se kako nije bilo kutka planete koji nije osjetio posljedice ove katastrofe koju je zabilježio i bizantski historičar Prokopije, opisujući je kao stravu do koje je dovelo pomračenje Sunca. Takođe, i rimski hroničar Kasiodor je pisao o „čudnom nebu“ i tome da ni u podne nije bilo sjenki, a kineski izvori spominju veliku hladnoću i gladna ljeta.
Ovo malo ledeno doba koje je potrajalo dvadesetak godina dovelo je i do mnoštva korjenitih promjena. Prema historičarima, vulkanska zavjesa iz 536. godine bila je okidač za cijelu kaskadu promjena koje su uključivale migraciju Mongola prema zapadu, kraj Sasanidskog carstva na području Perzije i imperije Gupta u Indiji, propast Avara, napredak turkijskih plemena u Aziji, pad Teotihuana u Meksiku, te do stvaranja pretpostavki za širenje Justinijanove kuge, za koju se smatra kako je doslovno prepolovila broj stanovnika tadašnje Evrope.
Sve u svemu, koliko god nam se činilo da živimo u grozna vremena u kojima se dešavaju grozne stvari – još uvijek možemo biti sretni barem što nam na kalendaru stoji 2024., a ne 536. godina.
