Probudila sam se jutros, živa i zdrava. Ne, imala sam privilegiju da se probudim jutros živa i zdrava. Privilegiju koju nisu imale tri djevojke, sinoć ubijene i teško povrijeđene od strane kabadahije za volanom, sa 0,41 promila alkohola u krvi i propuhom u glavi. Ja sam eto, igrom slučaja, imala tu privilegiju jer se nisam nalazila na stazi smrti, kako se često nazivaju sarajevske ulice.
Sarajevske ulice su i nazvane stazama smrti jer se svaku noć pretvaraju u staze za utrke nadobudnih, iskompleksiranih, egoističnih, sebičnih kabadahija koji svoju nazovi muškost dokazuju jurnjavom po ulicama, ne obazirući se na pješake i druge učesnike u saobraćaju. Bitno je samo kojom brzinom će proletjeti kroz raskrsnicu, na vrijeme zakočiti ispred radara, uletiti u makazice kako bi pokazao kabadahiji za drugim volanom da je njegov frizirani motor jači i kako je on veći dasa.
Jedan takav ubica trkačkog kalibra Semir Rastoder je ubio Havu Dovadžiju, prvog aprila 2014. godine, vozeći brzinom od 103 km/h u naseljenim Nedžarićima. Dvije godine poslije, njegov kolega po ubilačkom nagonu, Sanjin Sefić je desetog oktobra uzeo život Selmi Agić i Editi Malkoč, vozeći 105 km/h i prolazeći kroz crveno svjetlo na semaforu kod Zemaljskog muzeja. 26. maja, 2023. godine, još jedan mladić željan pažnje, dokazivanja i podizanja vlastitog ega, Armin Berberović, izgubio je kontrolu nad vozilom, ubio Azru Spahić, teško ranio dvije pješakinje od kojih se jednoj doktori bore za život. Sve mlade, tek fakultet završile.
I Semir, i Sanjin, i Armin su od ranije poznati policiji a opet – slobodni na ulicama. Zašto? Ko je zakazao? Policajci? Ministri unutrašnjih poslova? Tužilaštva? Zastupnici u skupštinama, parlamentima, domovima? Svi. Svi su zakazali. Tužilaštvo je zakazalo jer ne goni dovoljno počinioce ovakvih djela i povratnike u izvršenju ovakvih djela. Zastupnici i parlamentarci jer ne rade na donošenjima novih zakona, procedura, pravilnika, ma bilo kojeg pravno obavezujućeg akta, kojima bi se kazne pooštrile i počinioci bili adekvatno sankcionisani. Ministri jer ne rade na osiguravanju adekvatne raspoređenosti policajaca po općinama. Policajci, kada odluče da je prihvatljivo uzeti 20 KM da se ne bi pisala kazna.
Ono što me najviše boli u svemu ovome je što je sigurnost građana na ulicama iz aspekta saobraćaja postala trivijalna stavka na nekom tamo zasjedanju i eventualno razlog za sazivanje vanredne sjednice kad se opet desi neko ubistvo. Nedavno su građani obaviješteni o postavljanju novih radara na području Kantona Sarajevo. Ne, ti novi radari nisu postavljeni ni na jednoj sarajevskoj ulici. Postavljeni su na autoputu ili uključivanju na autoput. Jer eto, važnije je puniti budžet kojim će se finansirati obroci i smještaj saobraćajnih ubica nego sankcionisati te iste uzimatelje nedužnih života. Na području od Vijećnice do Otoke, nema niti jedne saobraćajne kamere niti jednog radara. Od Otoke do Ilidže, imaju tri ili dva radara u jednom pravcu i jedna kamera i ovo su podaci samo za glavnu džadu. Tu i tamo u noćnim satima se može sresti poneki presretač, specijalno vozilo MUP-a koje služi za hvatanje trkača. Kad god sam ih srela, uhvatili su nekoga, obično nekog vozača skupocijenog automobila koji blagim telećim pogledom gleda policajca dok mu piše kaznu. I šta sad? Sve ostaje na kazni. Dobije nekoliko kaznenih bodova, u najboljem slučaju oduzimanje vozačke te ako je pod dejstvom alkohola onda prespava u pritvoru dok se ne otrijezni i on ode kući. Mislite da će ga to oduzimanje vozačke dozvole spriječiti da opet upravlja motonim vozilom?
U ovakvim situacijama, kao nažalost mnogim, nisu krivi policajci koliko su krivi donosioci odluka. Ti isti donosioci koji kažu da je važnije postaviti radar na autoputu nego kod škole ili bolnice. Ti isti donosioci koji su donijeli zakone gdje se vrijednost ljudskog života procijenjuje od par stotina do hiljadu konvertibilnih maraka.
Tri famozna zakona definišu saobraćajne nezgode, nesreće i ubistva. Prvi Zakon o osnovima bezbjednosti saobraćaja na putevima u Bosni i Hercegovini u brojnim članovima, stavovima, sumarno kaže da vozač mora obratiti pažnju na pješake; tada upravljati vozilom sa naročitom opreznošću i brzinom da može zaustaviti vozilo ispred pješačkog prelaza po potrebi; motornim vozilom u saobraćaju može upravljati samo lice koje ima važeću vozačku dozvolu; vozač ne smije upravljati vozilom ako je pod dejstvom alkohola – količina veća od 0,3g/kg. Ako vozač ometa saobraćaj, oštećuje ceste i objekte na putu, kreće se brzinom koja je više od 30 km/h veća od dozvoljene brzine ili ukoliko upravlja motornim vozilom prije sticanja prava na to, novčana kazna je od 400,00 KM do 1.000,00 KM. Ukoliko vozač ošteti saobraćajnu signalizaciju, kazna je od 100,00 KM do 300,00 KM.
Prema Krivičnom zakonu Bosne i Hercegovine, počinilac postupa iz svjesnog nehata kada je bio svjestan da zbog njegovog činjenja ili nečinjenja može nastupiti zabranjena posljedica, ali je olako držao da ona neće nastupiti ili da će je moći spriječiti.
Prema Krivičnom zakonu Federacije Bosne i Hercegovine, ko drugoga usmrti, kaznit će se kaznom zatvora najmanje pet godina; Kaznom zatvora najmanje deset godina ili kaznom dugotrajnog zatvora kaznit će se ko drugog usmrti na okrutan ili podmukao način; ko drugog usmrti pri bezobzirnom nasilničkom ponašanju. Ko prouzroči smrt drugog iz nehata, kaznit će se kaznom zatvora od šest mjeseci do pet godina. Jedna do deset godina zatvora je kazna ako za tjelesnu ozljedu ili teže narušavanje zdravlja. Ako učesnik u prometu ugrozi javni promet i dovede u opasnost život ljudi, kaznit će se kaznom zatvora do pet godina. Ako upravlja vozilom pod uticajem alkohola, tako dovodeći u opasnost život ili tijelo ljudi, kaznit će se kaznom zatvora do tri godine.
Dakle, matematika je prosta. Saobraćajni ubica se može kazniti sa, u najboljem slučaju, 1.300,00 KM i opet, u najboljem slučaju, 10 godina iza rešetaka. Prema dosadašnjim iskustvima pravosudnog sistema, to je kazna od 650 KM i šest godina zatvora (jer eto, fino se ubice ponašaju kad su zatvoreni pa ide pomilovanje). Je li toliko vrijedi nečiji život u našoj državi? Iznos jedne minimalne plate i pet, šest godina punog pansiona bez dana radne obaveze?
Kao društvo se moramo izboriti za oštrije zakone, strožije kazne i blagovremeno sanskionisanje izvršioca krivičnih djela. Moramo izaći na proteste. Moramo glasno ustati i dokazati da nećemo dozvoliti još nijedno ubistvo na našim ulicama. Moramo tražiti od Tužilaštva da profesionalnije radi svoj posao. Moramo tražiti od sudija da objektivnije rade svoj posao i da shvate kako optuženici nisu žrtve kojima se treba pomagati. Moramo tražiti od donositelja odluka nužno potrebne izmjene tri osnovna zakona. Moramo tražiti od ministara češće policijske kontrole na ulicama i stacionairane radare na područjima gdje su potrebna poput glavnih ulica, u blizinama škola i bolnica. Jer naš život ne vrijedi par stotina konvertibilnih maraka i pokoja godina iza ograđenih zidova – godina koju mi plaćamo. Zidova čiju izgradnju mi plaćamo.
Moramo.
