„Dan žalosti u Bosni i Hercegovini se obilježava obaveznim isticanjem zastave Bosne i Hercegovine na pola koplja, odnosno jarbola, na zgradama institucija Bosne i Hercegovine. Medijske kuće na teritoriji Bosne i Hercegovine, kao i organizatori kulturno-umjetničkih i sportskih manifestacija na teritoriji Bosne i Hercegovine, dužni su prilagoditi svoje programske sadržaje Danu žalosti u Bosni i Hercegovini.“
Ovo što čitate je zakonska definicija obilježavanja dana žalosti u Bosni i Hercegovini. Dan žalosti jer je ubijena žena. Dan žalosti jer je preminuo pjevač. Dan žalosti jer su poginuli mladići. Dan žalosti radi tragedije u drugoj državi. Dan žalosti samo u FBiH. Dan žalosti samo u RS. Dan žalosti u općini, gradu, na nivou BiH… U posljednjih sedam dana nalazimo makar tri dana žalosti koja nisu proglašena ni od jedne vlade. A to su dani žalosti za žive.
U državi u kojoj u sedam dana dobivamo informacije kako lokalni moćnici i policijske strukture podvode i siluju djevojčice, u kojoj život izgubi 11 starijih osoba, premijer entiteta namješta poslove, parlamentarci jašu po svakom živcu svake osobe u ovoj državi osim šake moralnog i ljudskog šljama oko njih samih, pitanje koje se postavlja može biti samo i isključivo dokle smo voljni trpiti?
I, kao u popularnom vicu – „šta vidio, je*o“ kada bilo koga u Bosni i Hercegovini pitamo da li zna za sindrom kuhane žabe možemo odgovoriti „šta znam, živim“. Ili preživljavam.
Po ko zna koji put, isfrustrirani dešavanjima otići ćemo na svoj redovni posao, zaraditi svoju redovnu dnevnicu (makar onih 40ak posto koji imaju posao), doći kući u svoje redovne aktivnosti i potiho se moliti da baš sutra mi ne budemo žrtva nečije nepažnje, žrtva korupcije, da na nas ne padne fasada, da nas ne pokosi automobilom babin/tatin sin koji se snima za TikTok, da nam dijete seksualno ne iskoristi policajac, da nam se dido ili majka ne uguše u domu za starije, da nam dijete ne umre zbog nepažnje doktora, da nam ne uništavaju i zrak koji je luksuz, da kamen ne padne i ne pokosi cijele porodice, da barem jedan dan ne moramo opet slušati polupismene ministre i zastupnike u svojim izljevima lažnog nacionalnog zanosa dok im kapaju naknade za sve ikada… Oni znaju da ćemo zaboraviti. Isto kao što zaboravljamo Jablanicu. Isto kao što zaboravljamo ubijene studentice, mladiće. Baš onako kako zaboravimo svaku smrt i ubistvo koje nije djelo samo počinioca nego i naše. S njima držimo ruku na obaraču, nožu, gasu i zločin je i naš.
Uzimajući u obzir da smo odlučili prešutno ispratiti sve što se dešava po principu nije moj cirkus, nisu moji majmuni – možda je dovoljno da makar podnesemo inicijativu da se proglasi Dan žalosti za žive, odnosno nas. Sigurna sam da će se usvojiti na državnom nivou, uz cinične osmijehe, zagrljaje, nova imenovanja ispod radara i, ako situacija dozvoli, poneko utješno sjedanje u krilo.
