„Monstrum iz Gradačca pokopan u potpunoj tajnosti“, „Monstrum iz Gradačca još nije ukopan: Otac se odrekao obaveze, evo šta će se dogoditi“, „Gradonačelnik otkrio kada bi monstrum iz Gradačca mogao biti ukopan“, „Da li je konačno sahranjen monstrum iz Gradačca“, „Nerminovo telo još u hladnjači“, „SAHRANIĆEMO GA ZA KOJI DAN: Gradonačelnik Gradačca otkrio da će Nermin Sulejmanović konačno biti ukopan“, „Krvnik iz Gradačca 19 dana nije sahranjen: Niko neće njegovo telo, a mesta na grobljima Islamske zajednice za njega NEMA“
Ovo je samo dio naslova koje dobijete kao rezultat kada u Googleovu tražilicu ukucate pojmove „Gradačac“, „sahranjen“ i „ukopan“ i ograničite pretragu na rezultate iz posljednjih mjesec dana. Doslovno da nije bilo dana u kojem od nekog od medija nismo dobijali ažurirane podatke o stanju nesahranjenosti zločinca koji je i mrtav imao status važne osobe o čijem bismo boravku u hladnjači iz nekog razloga trebali znati. Umjesto da ga za sva vremena sahranimo barem u sjećanju, mediji su nas redovno podsjećali na njega a u tome su prednjačili toksični tabloidi iz Srbije čiji neprofesionalni i morbidni stil oblikovanja vijesti nažalost preuzima sve veći broj medija i u Bosni i Hercegovini u stalnoj trci za klik i lajk koji život znače.
Jedan od ključnih principa etičnog novinarstva je humanost. Dakle, apel na savjest novinara i urednika da prije nego što nešto objave sebi postave pitanje „Da li ću sa ovim tekstom nekoga povrijediti i nanijeti neku štetu društvu u kojem živim?“ Odgovor na tu dilemu je uvijek jednostavan – ako sebi uopće trebate postaviti pitanje da li je nešto što radite pogrešno, onda vjerovatno i jeste! Uz sve razumijevanje utrke za čitanost, teško je shvatiti medijske radnike koji vjeruju da čine nešto dobro društvu u kojem žive svakodnevno pišući o lešini čovjeka koji je počinio nezapamćeno svirep zločin?
Šta je cilj podsjećanja javnosti da višestruki ubica leži u tuzlanskoj mrtvačnici? Izazivanje empatije kod građana? Ili možda izazivanje nelagode zbog svijesti o tome da je zločinac još uvijek fizički dio istog svijeta kao i mi? Apel na vlast da riješi ovaj problem? Pritisak javnosti na zakonodavce da bolje regulišu oblast sahranjivanja višestrukih zločinaca? Da se ne lažemo, jedini i isključivi cilj ovakvih vijesti jeste udar na psihu čitatelja koji će rezultirati klikom, lajkom ili šerom i podići brojke čitanosti. No, tu su i efekti koje sigurno niko nije želio i na koje razuman čovjek ne može ni pomisliti ali koji jesu posljedica medijske pažnje koju dobijaju zločinci.
U nešto više od mjesec dana nakon zločina koji je počinjen u Gradačcu desilo se nekoliko slučajeva femicida i teškog ozljeđivanja žena, od Bijeljine, preko Živinica do najnovijeg slučaja u Zavidovićima u kojem je muškarac u pekari ubio ženu sa kojom je bio u vezi a zatim izvršio samoubistvo. Naravno, nemoguće je dovesti u direktnu vezu ovaj slučaj sa ubistvima u Gradačcu ali je činjenica da je u posljednjih mjesec dana u medije dospio slučaj nasilja nad ženom uz prijetnju muškarca da će je „silovati i snimiti kao onaj u Gradačcu.“
Ne možemo kriviti medije za ono što čine pojedinci poremećenih umova ali definitivno je na njima dio odgovornosti za pomanjkanje svijesti o tome kako njihov rad djeluje na te umove. Novinari i urednici su uglavnom razumni ljudi koji, kao i većina svijeta, mjere stvari po sebi i ne mogu ni zamisliti šta je sve njihova publika u stanju. Uvijek kada pomislimo „ko bi normalan uradio ovo ili ono“ moramo biti svjesni dvije stvari: da, postoje sasvim normalni ljudi koji su sposobni uraditi stvari za koje ne možemo ni pretpostaviti da su ih u stanju uraditi, i da – postoje ljudi koji nisu normalni i koji će u svemu što vide ili pročitaju naći inspiraciju, opravdanje, potvrdu ili provokaciju.
Aida Dendić je sinoć ubijena u Zavidovićima na isti način kao Nizama Sulejmanović u Gradačcu prošlog mjeseca. Zbog ubistva u Gradačcu smo bili zgroženi jer smo imali priliku vidjeti lice femicida. Vidjeli smo kako izgleda ubistvo, vidjeli smo kako izgledaju zadnji momenti života žrtve. Ubistvo u Zavidovićima je izgledalo doslovno isto tako, samo što to nismo vidjeli i nije bilo dovoljno krvi da to postane vijest sedmice.
Vjerovatno nikad nećemo saznati da li je Aidi njen ubica rekao da će „završiti k’o ona u Gradačcu“, ali je istog dana u drugom kraju Bosne i Hercegovine, u Ljubuškom, jedna druga žena prijavila da se boji da je čeka takva sudbina. Njen muž, poznati sportista, pušten je iz pritvora ekspresno iako je u javnost puštena snimka koja jasno dokazuje zlostavljanje. Zanimljivo, na najgledanijoj televiziji u tom dijelu države o ovom slučaju nije bilo niti riječi.
Mediji i vlasti su saučesnici u svemu što se radi u društvu. Pitanje je samo hoće li to saučesništvo biti u nebrizi i neodgovornosti prema društvu u kojem živimo ili će se udružiti u popravljanju stanja u njemu koje se sve češće čini nepopravljivim. Aida je tražila zaštitu policije, nije je dobila. Nizamu su organi vlasti isporučili ubici a mediji od njega napravili neku vrstu morbidne zvijezde. Klara Buntić u Ljubuškom nema zaštitu ni lokalnih vlasti ni lokalnih medija koji su, ironično, samo par dana ranije prisustvovali radionici o ulozi lokalnih medija u prevenciji porodičnog nasilja.
U ovom tekstu imena ubica i zlostavljača neće biti spomenuta. Sasvim je moguće napisati tekst i bez njihovog imenovanja i nikome ne bi trebalo biti bitno je li Nizamin ubica još u hladnjači, ko je bio muškarac koji je ubio radnicu pekare u Zavidovićima i koliko medalja ima poznati sportista koji zlostavlja Klaru. Oni ne smiju postati inspiracija izopačenim umovima i moramo biti svjesni da u moru ljudi koji se zgražavaju nad njihovim djelima postoje i oni kojima su oni inspiracija, opravdanje i validacija.
Njihovo „završićeš k’o ona iz Gradačca“ možda nije naša krivica ali jeste naš rizik. Rizik da sljedeća žrtva femicida ne postane jedna od žena čiji su apeli privukli manje pažnje od mrtvog ubice u tuzlanskoj hladnjači.
