MAHA NASSAR je historičarka koja se bavi historijom arapskog svijeta 20. stoljeća sa fokusom na historiju Palestine. Tekst je prenesen sa The Conversation.
Ovogodišnji skup svjetskih lidera na generalnoj skupštini UN koja počinje 23. septembra 2025. će vjerovatno biti obilježen priznanjem palestinske države.
Od 193 članice UN, njih oko 150 je već priznalo Palestinu kao državu. Zadnje koje su to učinile uoči zasjedanja u New Yorku bile su Australija, Kanada i Ujedinjeno Kraljevstvo. Ovaj bi se broj u idućim danima trebao povećati, budući da se očekuje kako će i još nekoliko zemalja zvanično objaviti priznanje.
To što su i brojne zapadne zemlje došle na gotovo sveobuhvatnu listu zemalja „globalnog juga“ koje su već priznale Palestinu predstavlja veliku diplomatsku pobjedu u borbi za nezavisnu i suverenu državu kojom će upravljati sami Palestinci. Ujedno, ovo je i snažan diplomatski poraz za Izrael – naročito zato jer dolazi samo dvije godine nakon što je Zapad stao rame uz rame sa Izraelom nakon 7. oktobra i napada palestinske militantne grupe Hamas.
Kao naučnica koja se bavi savremenom palestinskom historijom, znam da se ovaj diplomatski moment spremao decenijama. Ali, isto sam tako svjesna i da su se simbolični diplomatski pomaci po pitanju palestinske državnosti dešavali i ranije, samo kako bi se pokazali beznačajnima u svjetlu događaja koji će tu državnost učiniti manje izvjesnom.
Realnost nedržavnosti
Korijeni borbe za palestinsku državnost sežu barem do 1967. godine. Tokom Šestodnevnog rata protiv saveza arapskih država Izrael je zauzeo i proširio svoju vojnu kontrolu nad ostatkom historijskog područja Palestine – teritorije koja se prostire između rijeke Jordan na istoku i Sredozemnog mora na zapadu.
Na kraju rata, Izrael je preuzeo kontrolu nad Zapadnom Obalom, Istočnim Jeruzalemom i pojasom Gaze.
Za razliku od rata 1948. koji je doveo do njegove nezavisnosti, Izrael je odlučio da Palestince koji su živjeli u novoosvojenim područjima ne obuhvati svojim državljanstvom. Umjesto toga, izraelska je vlada počela vladati nad Palestincima u ovim okupiranim teritorijama preko niza vojnih uredbi.
One su kontrolisale skoro svaki aspekt života Palestinaca – a uglavnom su na snazi i danas. Naprimjer, ako palestinski poljoprivrednik želi obrati svoje masline u blizini jevrejskog naselja na Zapadnoj Obali, za to mu treba dozvola. Ili, ako radnik iz Gaze želi raditi unutar Izraela, biće mu potrebno izraelsko dopuštenje. Čak i molitva u džamiji ili crkvi u Istočnom Jeruzalemu zavisi od pribavljanja dozvola.
Sistem ovih dozvola služi kao konstantno podsjećanje Palestinaca koji žive na okupiranim teritorijama da nemaju kontrolu nad svojim svakodnevnim životom. U isto vrijeme, izraelske su vlasti pokušali zatrti ideju o palestinskoj naciji putem politika kao što su zabrana javnog isticanja palestinske zastave. Ovo i drugi načini izražavanja palestinskog nacionalnog identiteta vas mogu koštati i do deset godina zatvora.
Takve politike su potpuno u skladu sa mišljenjem kojeg je 1969. izrazila tadašnja izraelska premijerka Golda Meir i koje kaže kako „na tom prostoru ne postoje nikakvi Palestinci“.
Uspon palestinskog nacionalizma
Otprilike u isto vrijeme kad je Meir ovo izjavila, Palestinci su se počeli okupljati oko ideje državnosti.
Iako je ta ideja već neko vrijeme lebdjela u zraku, državnost je pretočena u zvaničnu doktrinu kroz rezoluciju donešenu u februaru 1969. Egiptu. To se dogodilo na zasjedanju Palestinskog Nacionalnog Vijeća, zakonodavnog tijela Palestinske Oslobodilačke Organizacije (PLO), koja je 1964. osnovana kao tijelo koje zvanično predstavlja Palestince na okupiranim teritorijama.
Rezolucijom se pozvalo na uspostavljanje slobodne i sekularne demokratske države na prostoru Palestine – uključujući i cijelu državu Izrael – u kojoj bi muslimani, kršćani i jevreji imali jednaka prava.
Od tog trenutka pa nadalje, palestinska se borba protiv izraelske okupacije vodi na dva kolosijeka: diplomatski pritisak i oružani otpor. Međutim, događaji na terenu su potkopali ideju o jedinstvenoj državi onakvoj kakva je ona zamišljena u rezoluciji iz Kaira.
Nedorečeni završetak arapsko-izraelskog rata iz 1973. otvorio je vrata jačanju diplomatije na relaciji između Izraela i arapskih država. Egipat i Izrael su odlučili svoje ciljeve postići diplomatskim putem, što je dovelo do mirovnog sporazuma između ove dvije zemlje potpisanog 1979. godine. No, ovaj je sporazum ostavio Palestince bez jedinstvene podrške Arapa.
Za to vrijeme, sedamdesetih se izraelska okupacija produbljavala i cementirala izgradnjom izraelskih naselja, naročito na Zapadnoj Obali.
Odgovor PLO-a je bio plan u deset tačaka iz 1974., u kojem su se okrenuli traženju uspostave nacionalne vlasti u bilo kojem dijelu palestinskog prostora koji je mogao biti oslobođen.
Suštinski, to je bio manevar kojim se onima umjerenijima željelo pokazati kako PLO zauzima nijansiraniju poziciju, dok se u isto vrijeme onima koji su se protivili mirovnim pregovorima sa Izraelom slala poruka kako nema potpunog odustajanja od ideje oslobađanja cijele Palestine.
Onda je 1988. – godinu dana nakon početka prve intifade, odnosno ustanka – PLO jednostrano proglasio palestinsku nezavisnost na teritorijama okupiranim 1967. godine.
Ovaj potez je uglavnom bio simboličan – Zapadna Obala, Gaza i Istočni Jeruzalem su bili pod okupacijom, a PLO je bio u egzilu u Tunisu.
Ali, ipak je bio značajan. Predstavljao je zbližavanje Palestinaca u egzilu – većina njih su bili iz gradova i sela koji su postali dijelom države Izrael – i Palestinaca na okupiranim teritorijama.
Samu deklaraciju je napisao palestinski pjesnik Mahmoud Darwish, koji je odrastao u Izraelu, a objavio ju je Yasser Arafat, lider PLO u egzilu.
Bio je to za Palestince trenutak izrazite nade i mogućnosti. Ono što su željeli bilo je da ih međunarodna zajednica prizna kao nacionalni korpus koji zaslužuje mjesto za stolom uz druge nacije i države.
Kompromis i odbijanje
Istovremeno, mnogi su Palestinci vidjeli deklaraciju o državnosti kao ogroman kompromis. Zapadna Obala, Gaza i Istočni Jeruzalem obuhvataju tek 22% historijskog područja Palestine. Ono što je deklaracija konkretno podrazumijevala jeste odustajanje Palestinaca od preostalih 78% onoga što su doživljavali svojom zemljom.
Reakcije međunarodne zajednice na deklaraciju PLO-a bile su podijeljene. Mnoge bivše kolonijalne zemlje „globalnog juga“ momentalno su priznale palestinsku nezavisnost. Do kraja godine je 78 država formalno priznalo Palestinu kao državu.
Izrael je ovo u potpunosti odbacio, baš kao i Sjedinjene Države i većina država Zapada.
Protivljenje SAD je bilo toliko da je Arafatu uskraćena viza za ovu zemlju uoči njegovog planiranog obraćanja u sjedištu UN u New Yorku. Zbog toga je zasjedanje iz decembra 1988. moralo biti prebačeno u Ženevu.
I dok su odbijali da prihvate palestinsku državnost, SAD i Izrael su počeli priznavati PLO kao predstavnike palestinskog naroda. Bio je to i dio sporazuma iz Osla – diplomatskog procesa za kojeg su mnogi mislili kako će utabati put prema eventualnom rješenju sa dvije države.
Neki Palestinci su vidjeli sporazum iz Osla kao diplomatsku prekretnicu, dok su drugi bili skeptični. Istaknuti Palestinci poput Darwisha ili palestinsko-američkog profesora Edwarda Saida su smatrali kako je Oslo bio „otrovni lijek“ – dok je prikazivan kao korak prema rješenju sa dvije države, sporazum nije govorio ništa o palestinskoj državi u međuvremenu do rješenja. Samo je stajalo kako će Izrael priznati PLO kao predstavnika palestinskog naroda.
U stvarnosti, sporazum iz Osla nije vodio ka državnosti. Umjesto toga, stvorio je sistem rascjepkane autonomije pod novoformiranom palestinskom samoupravom koja je, iako je trebala biti privremena, praktično postala trajna.
Palestinskoj samoupravi su prepuštene samo ograničene ovlasti, bez stvarne samostalnosti. Dok je i imala riječ u pitanjima kao što su obrazovanje, zdravstvo ili komunalne usluge, Izrael je zadržao kontrolu nad palestinskom zemljom, resursima, granicama i ekonomijom. To je i danas istina.
Obnovljeni pokušaj priznanja državnosti
Razočarenje sporazumom iz Osla doprinijelo je nastanku druge i još nasilnije intifade između 2000. i 2005.
Mahmoud Abbas, čelnik palestinske samouprave nakon Arafata, odgovorio je ponovnim pokretanjem aktivnosti u cilju međunarodnog priznanja državnosti.
Godine 2012. je Generalna skupština UN izglasala podizanje statusa Palestine, promovišući je iz „nečlanice posmatrača“ u status „nečlanice države-posmatrača“.
Teoretski, ovo je značilo da Palestinci dobijaju pristup međunarodnim tijelima kao što su Međunarodni krivični sud ili Međunarodni sud pravde. Međutim, svaka značajna promjena statusa suvereniteta Palestine treba proći kroz Vijeće sigurnosti UN, a ne kroz Generalnu skupštinu.
Sjedinjene Države se i dalje protive ostvarivanju palestinske državnosti mimo procesa iz Osla. Dok god SAD imaju pravo veta u Vijeću sigurnosti, o ostvarenju istinski suverene palestinske države vjerovatno neće biti govora. I to ostaje tako, bez obzira na sve što rade pojedine članice, pa čak i one iz Vijeća sigurnosti poput Francuske ili Velike Britanije.
Štaviše, mnogi će Palestinci i oni koji kritikuju status quo reći kako zapadne zemlje samo koriste pitanje palestinske državnosti kako bi izbjegle mnogo ozbiljniji diplomatski zadatak – pozivanje Izraela na odgovornost za ono što je UN upravo opisao kao genocid u Gazi.
