KRALJ I MI: Noćna erekcija Tvrtka I Kotromanića

    “Narodi su djeca velika, Što lako im je kupit igračke”

    – Silvije Strahimir Kranjčević, Mojsije

     

    U gluho doba noći sa 28. na 29. august, uoči godišnjice Povelje Kulina bana, na trotoaru nasuprot onog historijskog najskupljeg trotoara u državi podignut je spomenik bosanskom kralju Tvrtku I Kotromaniću. Erektiranje Tvrtka I je vrhunac kampanje koju je za odavanje počasti ovom našem srednjovjekovnom vladaru pokrenula gradonačelnica Sarajeva Benjamina Karić u nizu populističkih poteza oko kojih je javnost generalno podijeljena – jedni misle da su loši i ne odobravaju ih, dok drugi znaju da su loši ali navijaju za njih.

    Kao i uvijek kad se stvari rade neplanski i stihijski, ubrzo su uslijedile komplikacije pa  je tako gotov Tvrtko čamio čekajući da se za njega nađe prikladna lokacija. U neobičnoj situaciji u kojoj ljudi ne znaju šta da rade sa brončanim kraljem visokim preko šest metara i teškim nekoliko tona bilo je svakakvih prijedloga, poput lokacije na pješačkom ostrvu na Marindvoru koja je jedva dostojna i kraljevog štitonoše a kamoli kralja, te mjesta ispred škole na Pofalićima što je barem jedno šest tramvajskih stanica ispod ranga koji vladar poput Tvrtka I zaslužuje.

    Takva bizarna situacija je – a gdje i ne bi – rezultirala smijurijom kojoj sam, priznajem, i sam doprinosio prijedlogom da napravimo prvi mobilni monument na svijetu tako što bismo Tvrtka instalirali na labudicu i vozali ga po gradu kao Halida Bešlića u onom spotu za Sviraj nešto narodno, a takav bi mogao i na turneju po drugim bh. gradovima kad je kakav teferič ili naučni skup. Srećom, pitanje lokacije je riješeno na dobar način i spomenik kralju Tvrtku I Kotromaniću je postavljen tačno u vinkl sa prednjim ulazom u zgradu predsjedništva Bosne i Hercegovine, današnjem simboličkom ekvivalentu državne vlasti kakvu je i sam kralj predstavljao.

    Dakle, činjenice su da je bosanski kralj i najznačajniji vladar srednjovjekovne Bosne dobio spomenik u glavnom gradu države koja se u okviru svojih granica nalazi na prostoru kojim je taj kralj vladao i koja u svom imenu nosi ime države kako se zvala i za njegovog kraljevskog mandata od 1377. do 1391. godine. Kralj srednjovjekovne Bosne dobio je spomenik u glavnom gradu današnje Bosne i Hercegovine. To su činjenice, a onda su krenule interpretacije.

    Komentari o samom izgledu spomenika i uklapanju u lokaciju, te da li je trebao biti veći ili manji, više ulijevo, udesno, naprijed ili pozadi, da li je trebao sjediti ili stajati, čučnuti ili šta već spadaju u komentare estetske prirode o kojima generalno nije raspravljati. Isto tako, čovjek može raspravljati i o tome da li su kralju trebali štit sa ljiljanima i mač ili je to detalj patriotskog nadahnuća koji aludira na devedesete, te da li je možda trebao držati krst kao vjerski simbol što je potencirano u istočnijim spomeničkim verzijama, ali ipak valjda valja imati i malo poštovanja prema umjetnikovoj viziji dok god ona nije u neskladu sa historijskim činjenicama.

    Na kraju krajeva, protivno nekim mišljenjima, kraljevi uglavnom nisu provodili vrijeme mašući krstovima i vitlajući mačevima, nego koristeći ruke za svakodnevne zadatke poput gestikuliranja, pisanja, korištenja pribora za ručavanje i sličnih akcija čija depikcija realno nije naročito nadahnjujuća ni za umjetnika ni za publiku. Tako da, ako opet činjenično sagledamo stvari, imamo kralja u pozi u kojoj pozdravlja uzdignutom desnom rukom sa otvorenom šakom što je emulacija motiva sa stećka iz tadašnjeg vremena, dok drugom rukom pridržava štit na kojem je njegov vlastiti grb sa šest ljiljana. Dakle, osim što je u pitanju mrtvi kliše – u onome što se nalazi na spomeniku nema ama baš ništa što je samo po sebi pogrešno ili sporno, kako god to ko želio interpretirati.

    A interpretacije su bile mnogobrojne, različite i jako zabavne, počevši od komentara načelnika sarajevske općine Novi Grad Semira Efendića koji se još ranije požalio kako mu ne ide u glavu da je bosanski kralj „hodao u suknji.“ No, ovaj komentar na kraljevski stajling bio je benigan u odnosu na reakcije iz entiteta Republika Srpska koji su optuživali „Sarajevo“ za otmicu „srpskog kralja“, u čemu je prednjačio gradonačelnik Banje Luke Draško Stanivuković komentarima koje nije vrijedno citirati niti bi trebalo zanimati ikoga ko je u životu pročitao bilo šta više od roka trajanja sa pakovanja maslaca.

    Baš kao što je i inicijalni poriv gradonačelnice Karić zasnovan na turbo-folk principima zabavljanja naroda kojeg je u poznatom stihu sa početka teksta poodavno objasnio S. S. Kranjčević, takva je i populistička reakcija gradonačelnika Banje Luke i na to razuman čovjek ne bi trebao trošiti vrijeme. Na kraju krajeva, niko ne može jamčiti da i sam Tvrtko ne bi, da je znao da će njegovu historijsku ulogu i osobni stajling jednog dana valorizirati ljudi poput Efendića, Karićke i Stanivukovića ne bi zadigao onu „suknju“ i golom guzicom sjeo na onaj mač.

    Ono što je dobro u Stanivukovićevoj reakciji jeste najava izgradnje spomenika Tvrtku u Banjoj Luci, ako već to nije učinjeno iz poštovanja prema vlastitoj historiji onda nek bar bude iz čistog kaprica. Jer, ima li ičega prirodnijeg od toga da nekadašnji čestiti kralj jedne države ima spomenik u svakom dijelu njene sljednice na historijskom tajmlajnu? Evo u Tuzli već deceniju postoji spomenik tom istom kralju kao najnormalnija stvar na svijetu pa se niko u RS nije uzrujao zbog toga. Zbog čega je drugačije kad mu se postavi spomenik u Sarajevu nego u Tuzli – to ostaje nejasno baš kao što je nejasno po kojem konceptu je spomenik Tvrtku u Sarajevu za predsjednika RS Milorada Dodika otimačina.

    Za početak, erekcija spomenika – da izvine ko pogrešno shvati – na jednoj lokaciji nije nikakva otimačina. Otimačina je kad spomenik bez pitanja i dozvole otmeš i postaviš negdje drugo. Čak ni na simboličnoj razini ne može biti riječ o otimačini, jer ne može ti biti oteto nešto čega si se sam odrekao onako kako se Dodik i njegovi sljedbenici odriču svog bosanskog identiteta koji im pripada. Realno, malo je šizofrena situacija kada tvrdiš da ti neko otima kralja dok istovremeno tvoja policija kažnjava ljude koji nose njegove simbole.

    Niko ne brani ni Dodiku ni Stanivukoviću da slave kralja Tvrtka i srednjovjekovnu bosansku državu niti im to iko može zabraniti. No, to naslijeđe svi u Bosni moraju dijeliti i niko ga nema pravo eksluzivno prisvajati. Tvrtko jeste bio i kralj Srba ali nema tog prekrajanja historije koji od njega može napraviti srpskog kralja jer on to naprosto nije bio, što je lako dokazati.

    Za početak, da je Tvrtko stvarno bio srpski kralj od njega i njegovog kraljevstva bi do sad bio napravljen mit veći od onog o caru Dušanu i njegovom kratkotrajnom carstvu. No, kako je ta prilika davno propuštena sad vrijedi pravilo koje se u historijskoj znanosti kolokvijalno naziva „tike-tike-tačke“ i Tvrtko za sva vremena ostaje ono što je i bio – bosanski kralj bosanske države. Drugo, ako bismo prihvatili vratolomni princip da neko ko je bio „kralj Srba“, odnosno „kralj nad Srbima“ odjednom postane „srpski kralj“ dolazimo na klizav teren u kojem bi u perspektivi i Mehmed II Osvajač mogao postati srpski sultan a Adolf Hitler srpski führer.  

    Ni samo Sarajevo nije pokazalo imunitet na hejt prema kralju i njegovom spomeniku, pri čemu se izdvaja veleumno stanovište dobrog dijela njegove aktivno misleće i pasivno djelujuće populacije kako je riječ o „veličanju monarhije koje ne bi smjelo imati mjesta u republikanskom društvu.“ Ova benigna kritika je od strane neistomišljenika na par mjesta ocijenjena kao autošovinizam i antipatriotizam, što je realno pretjerivanje, ali ne stoji ni ocjena da je spomenik Tvrtku neka nostalgija za nekom monarhijom koja je iščezla prije nego je Kolumbo raširio jedra. Jednostavno, ako nakon što završite fakultet na zid svog doma objesite fotografiju iz prvog razreda osnovne škole to ne znači da opet želite kontrolni iz poznavanja prirode i društva.

    Ali, činjenice su činjenice, interpretacije su interpretacije a manipulacije manipulacije i tu se ne može puno toga učiniti. Na kraju krajeva, nijedan spomenik ne govori toliko o onome kome se podiže koliko o onome ko ga podiže i za koga ga podiže, a erekcija raznih spomenika počesto hoće nastupiti kao proizvod liječenja političke impotencije, no to je već priča za sebe.

     

    Socijalne mreže

    6,325LjubiteljiSviđa mi se
    402SljedbeniciPratite
    294SljedbeniciPratite
    1,690PretplatniciPretplatite se

    Pretplatite se

    Povezani članci

    AEDES ALBOPICTUS: Opasni azijski tigrasti komarac

    Piše: Husein Ohran Jedna od najozbiljnijih posljedica klimatskih promjena jeste...

    NAŠE BLAGO: Bh. autohtone domaće životinje

    Piše: Husein Ohran Bosna i Hercegovina je zemlja koja se...

    “Eco-friendly” goveda

    Piše: Husein Ohran Iako mnogima ovaj podatak nije poznat –...

    Kako naša ishrana utiče na globalno zagrijavanje?

    Piše: Husein Ohran Očekuje se da će do 2050. godine...