Autor: Amel Petrović
Novinarstvo kao profesija se transformisala nekoliko puta. Transformaciju je najvećim dijelom uvjetovao napredak tehnologije, te su neke forme novinarstva u velikoj mjeri izgubile svoju ulogu, odnosno izgubili su publiku. Dostupnost informacija je veća nego ikad, međutim kvalitet/pouzdanost informacija je smanjena.
Ukoliko posmatramo samo transfromaciju televizije, kao tradicionalnog izvora informisanja, onda dolazimo do zaključka da se od samo jednog TV kanala, koji se mogao pratiti na teritoriji Bosne i Hercegovine, došlo do nekoliko stotina dostupnih kanala. Na kvantitetu je medijska scena u Bosni i Hercegovini itekako dobila, ali na kvalitetu, nažalost, mnogo izgubila. Hiperprodukcija medija u Bosni i Hercegovini uzrokovala je i sve manju kontrolu regulatornih tijela, odnosno, web portali predstavljaju najveći problem, jer za njih ne postoji bilo koji oblik regulacije. Međutim, sam podatak da nema regulacije i da su jeftini troškovi za pokretanje portala (zakup domene, hostinga i kreiranje web stranice) su dovoljno dobar razlog da se svakodnevno pokreću novi portali u Bosni i Hercegovini. Prema dostupnim podacima u Bosni i Hercegovini trenutno egzistira 615 portala (ovaj podatak je varijabilan, jer se svakodnevno pokreću novi portalI). Na 3,5 miliona stanovnika imamo 615 portala – jasnom računicom dolazimo da na svakih 5,5 hiljada stanovnika imamo jedan portal plus sve televizije, radijske stanice, printani mediji. Medijski prostor je zasićen, ali i nekontrolisan što predstavlja veći problem za zajednicu. Rijetko koji portal može da egzistira od marketinga i od projekata, pa ih većina mora da ima alternativni plan kako biti finansijski bio stabilan. Nažalost, u velikoj mjeri taj plan podrazumijeva da se promovišu određene ideologije. Da bi se ove ideologije osnažile, najbolji metod je odvesti ljude na komentare, te se u toj “areni” radi “najkvalitetniji” marketing.
Pored svih ovih formalnih oblika novinarstva u ekspanziji je i “građansko novinarstvo”. Ovaj koncept je zaživio u SAD-u, te se postepeno širi i u Evropi. Medijska scena u Bosni i Hercegovini je primila “građane novinare”, iako veliki dio stručne javnosti ima negativno mišljenje o ovom pojavnom obliku. Više od 80% portala u Bosni i Hercegovini je ostavila prostor za “građane novinare” u rubrici “pošalji svoju priču”. Svijet se globalizirao, pa je medijima teško da prate sva dešavanja sa svojom dopisničkom mrežom i moraju tražiti alternativne oblike dobijanja informacija. Ova alternativna mreža ima svoje i prednosti i mane, jer pored brzine i raznolikosti informacija koje može distribuisati, ovu mrežu je nemoguće kontrolisati, te i ona može biti uzrok diseminacije govora mržnje u javnom prostoru. Pored ovih građana novinara koji služe kao dodatni dopisnici medija, neki su izgradili svoje kanale komunikacija, te autonomno komuniciraju svoje ideje, informacije i slično prema publici. Ne možemo ignorisati ovaj pojavni oblik, jer je ovo transformacija medija i ne možemo zaustaviti taj trend. Bitno je da pronađemo metodologiju prema kojoj će se građani novinari adekvatno integrisati unutar medijske scene u Bosni i Hercegovini.
Nekoliko građana novinara i građanki novinarki se uspješno integrisalo u medijski prostor Bosne i Hercegovine, ali svi imaju zajednički problem, a to su prijetnje i govor mržnje na njihovim objavama. Među naistaknutijim predstavnicima/cama građanskog novinarstva u Bosni i Hercegovini su Armin Bungur, Elmedin Došlo i Kemija Hodžić. Njihov reach je zaista značajan, te samim time mogu da ostvaruju I zapažen utjecaj na javno mnijenje u Bosni i Hercegovini. Oni su specifični, jer imaju različite formate medijskih sadržaja, ali ipak imaju sličnu publiku koja jedva čeka da progovori koju na svom jeziku, jeziku govora mržnje.
Armin Bungur kreira emisije satiričnog sadržaja koje na društvenim mrežama dosežu i nekoliko stotina hiljada pregleda, što su impozantne brojke imajući u vidu činjenicu da on samostalno kreira sadržaj. Koliko je teško opstati na medijskom tržištu na ovaj način, najbolje govori podatak da se Armin svakodnevno suočava s govorom mržnje upučenim njemu lično, međutim kako on kaže do sada nije imao ozbiljnijih prijetnji zbog kojih se trebao zabrinuti. Armin pokušava da sa različitih aspekata uradi demistifikaciju političke scene u Bosni I Hercegovini, te kroz rimu I sarkazam objašnjava publici anomalije bh. društva. Analizirajući komentare na njegovim video klipovima, dolazimo do zaključka da imamo dva oblika komentarisanja, prvo je pozitivno koje hvali njegov rad, a drugo je negativno I koje je usmjereno prema njemu lično ili prema osobama o kojim se govori u videu. Ono što je zanimljivo, kada se Arminov video prenese na neki drugi portal ili stranicu, negativni komentari se značajno smanje. Ovaj podatak je pokazatelj da osobe koje vrše disemenaciju govora mržnje imaju jasan cilj, te da im je u interesu da njihovi komentari dopru do što sire publike.
Elmedin Došlo je karikaturista iz Goražda, koji putem karikature ukazuje na društvene problem u Bosni I Hercegovini. Kvalitet njegovih karikatura je neupitan, te je često u centru pažnje jer “ubode u sridu”, te dobija prijetnje od različitih grupacija ljudi. Ispod njegovih karikatura rijetko imamo komentare govora mržnje, ali on govor mržnje dobija kroz svoj inbox I kroz ličnu komunikaciju. Ovaj oblik govora mržnje je opasan, jer očito nije cilj da se dobije pažnja kod šire javnosti, već je cilj da Elmedin zaustavi sa kreiranjem svojih slobodoumnih kreacija putem karikatura.
“Ne mogu me uplašiti, ja ću nastaviti s kreiranjem karikatura. Negativni komentari me samo mogu ojačati, ali je generalni problem što građani novinari nisu zaštićeni, te se nije jednostavno izboriti sa svim prijetnjama koje dobijamo”, izjavio je Elmedin Došlo.
Građani novinari mogu biti inicijalne kapsule za diseminaciju govora mržnje, jer se sve više pojedinci upuštaju u rasprave s publikom, te na taj način omogućavaju publici da ispunjavaju svoju misiju, a to je da njihov govor mržnje bude primjećen.
Građani novinari bi morali imati jasnu metodologiju za upravljanje svojim sadržajem kako bi i oni bili u službi suzbijanja govora mržnje. Istraživanje na temu govora mržnje uradila je Kemija Hodžić, koja i sama kreira sadržaj na svojoj Facebook stranici, te se suočava s govorom mržnje koji se distribuiše putem komenatara na njenim objavama.
Govor mržnje je “rak rana” bh. društva, a mi još nismo pronašli odgovarajuću terapiju. Govor koji potiče vjersku I nacionalnu mržnju, te diskriminiše drugog I drugačijeg. U urešenim državama sankcioniše se zakonskim ili novčanim kaznama, dok u bh. društvu obično bude nagrađen aplauzom, istaknula je Hodžić na pitanje o govoru mržnje u Bosni I Hercegovini, te je prokomentarisala pomenuto istraživanje i rezultate do kojih je došla:
“Prateći rezultate istraživanja kreirala sam prosječan profil korisnika Facebook-a u Bosni i Hercegovini. Osoba ženskog spola, ima između 30 i 45 godina života, sa završenom srednjom školom, susretala se sa govorom mržnje, u većini slučajeva isti nije bio usmjeren prema njoj. Govor mržnje s kojim se ona susretala usmjeren je prema različitim nacionalnim skupinama, seksualnim manjinama, pripadnicima određenih religija i određenim pojedincima. Zna prepoznati i zaštititi se od govora mržnje, u pravilu nije prijavljivala govor mržnje jer smatra da će to učiniti neko drugi, ima previše sadržaja sa govorom mržnje ili jednostavno smatra da nee biti učinkovito, ali kada je prijavljivala sporni sadržaj je u većini slučajeva uklonjen.”Mnogo je vise kanala komunikacije i desila se transformacija medijske scene koja omogućava značajnije širenje govora mržnje nego je to bio u prošlosti. Novi pojavni oblici na medijskoj sceni su portal i građani novinari, bez kojih je nezamislivo posmatrati medijsku scenu, ali za ove dvije kategorije je neophodno kreirati i jasnu metodologiju po kojoj će objavljivati i upravljati svojim sadržajem.
Ovaj tekst je nastao u sklopu projekta “Medijske inicijative u borbi protiv jezika mržnje”, kao dio projekta Reporting Diversity network 2.0 s ciljem unaprijeđenja procesa suzbijanja govora mržnje u medijima. Navedeni sadržaj isključiva je odgovornost udruženja Medijske inicijative.
