Ima ona poznata Ezopova basna o čovjeku koji se hvalio koliko je daleko u dalj skakao na otoku Rodosu. Toliko se on hvalio i ljudima išao na nerve, da su mu na kraju rekli onu čuvenu rečenicu „Hic Rhodus, hic salta!“, odnosno po naški „Evo ti Rodos pa skači!“ – biva, da skoči i da dokaže ono što govori.
Premotajmo sad vrijeme nekih dvije i po hiljade godina od doba u kojem je živio Ezop, i odimo nekih hiljadu kilometara sjevernije od njegove postojbine. Iz antičke Grčke ćemo tako stići u savremeno Sarajevo u kojem savremena vlast najavljuje početak radova (konačno) na izgradnji muzeja savremene umjetnosti. Potpisan je ključni ugovor o finansiranju, pa se u novembru pristupilo čišćenju i ograđivanju lokacije budućeg muzeja.
Čišćenje gradilišta i udruženja
Nekom koincidencijom, istog tog novembra su i umjetnici okupljeni u Udruženje likovnih umjetnika BiH (ULUBiH) odlučili da pristupe pospremanju i čišćenju svoga udruženja. Već dvije godine je ULUBiH u vakuumu nakon smrti predsjednice Alme Suljević, a njegovi članovi navode da je tu prazninu u odlučivanju u udruženju svojom samovoljom popunio njegov sekretar.
Kako likovni umjetnici poslovično nisu baš naročito poznati po sposobnosti bavljenja administrativnim i pravnim poslovima, tako im je vremenom onemogućeno i raspolaganje pečatom, kancelarijama, prostorijama, web stranicom, nalozima na društvenim medijima, telefonskim brojem udruženja… Nemaju pristup ni bankovnom računu, kao ni uvid u broj i stanje umjetničkih djela kojima raspolaže Udruženje.
Sve je to pobudilo sumnje u zakonitost djelovanja udruženja likovnih umjetnika koje djeluje bez učešća likovnih umjetnika. Naravno – kako to obično kod nas biva – došlo je do otpora uvođenju stvari u legalne tokove i uz malo neprofesionalnog medijskog izvještavanja u javnosti je stvorena slika o navodnom „sukobu umjetnika“.
„Sukob“ koji to nije
Ko je tu u pravu nije teško zaključiti čak ni lošem novinaru. Dovoljno je na jednoj strani vidjeti pedeset umjetnika među kojima je većina savremenih bh. slikara za koje je iole obaviješten čovjek mogao čuti, a na drugoj je sekretar kojem su nekad ranije poklonili svoje povjerenje. Da bismo govorili o ozbiljnom sukobu bilo bi potrebno da brojevi sukobljenih budu nekako srazmjerni, ili približni – ali nisu.
Imamo članove ULUBiH koji se (u rijetkom, maltene jedinstvenom trenutku sloge) zdušno i složno bore za to da im se vrati njihovo udruženje. U krivu bi bili kada bi, recimo, tražili od sekretara da im omogući kontrolu nad nekim udruženjem sekretara – baš kao što je sada u krivu sekretar koji umjetnicima ne dopušta raspolaganje i upravljanje udruženjem umjetnika.
Kad vidimo kako je cijela stvar u suštini jednostavna, tek tad postaje nejasno zašto su brojni mediji u izvještavanju o „sukobu“ forsirali izjednačavanje dviju strana i cijelu stvar svodili na nivo borbe oko imovine. Iako su moderni umjetnici bića koja uglavnom teže apstraktnom ničim im nije zabranjeno i da traže materijalno, ali u situacijama poput ove nije pitanje ko šta želi nego ko na šta ima zakonsko pravo, ko je legalan a ko nelegalan i ko zaslužuje podršku društva.
Umjetnici bez podrške
A jasna, pa makar i deklarativna podrška društva, vlasti i medija je ovog puta izostala, i tu dolazimo do „Evo ti Rodos pa skači“ momenta…
Umjetnici se u našem društvu istinski cijene samo u dva slučaja: kad umru ili kad uspiju negdje vani pa onda ničim zasluženo prisvajamo njihov uspjeh. Dok su tu među nama, dok pokušavaju stvarati, za nas su marginalci koje naši mediji čak uspiju predstaviti kao razbojnike dok pokušavaju ući u galerije i ateljee koji im pripadaju.
Dok oni vode pravnu borbu i pokušavaju se riješiti nekoga ko je uzurpirao njihovo ljudsko i umjetničko pravo na udruživanje, ljude to ne zanima, vlast koja se voli busati u prsa brigom za umjetnost šuti, a mediji… bolje da o tome više i ne govorimo. Za javnost je vijest da je potpisan ugovor o izgradnji muzeja savremene umjetnosti, ali nije vijest da se ljudi čija djela trebaju puniti muzeje i galerije u isto to vrijeme trpe ponižavanje dok se trude osigurati sebi uslove za rad.
Predstavnici vlasti ne propuštaju naglasiti kako je dizajner novog muzeja neponovljivi arhitekta Renzo Piano, ali pravi napredak neće doći kad se izgradi ta zgrada – pravi će se napredak desiti kada budemo imali vlast koja zna nabrojati bar pet od onih pedeset umjetnika koji su prije nekoliko dana jedva ušli u galeriju koja im pripada. Jer muzej savremene umjetnosti nije na onoj lokaciji na Vilsu.
Muzeji su u umjetnicima
Naš muzej savremene umjetnosti se nalazi u prstima, kistovima, četkama i presama onih umjetnika koji danas traže nazad svoje udruženje, svoj pečat, svoje prostorije, svoj telefon… Reakcije javnosti, izostanak podrške vlasti i medijski tretman njihovog problema postavljaju pitanje da li zaslužujemo njih, njihova djela i muzeje u kojima će ih gledati oni koji dođu poslije nas.
Zato, svima koji rado skaču na svaki uspjeh naših umjetnika i koji su se spremni hvaliti svojom podrškom umjetnosti vrijedi skrenuti pažnju – Eno vam umjetnika, eno vam umjetnosti, eno vam muzeja u nastanku pa skočite! Jer, čime ćemo sutra puniti te muzeje ako oni ne budu stvarali danas?
