Ako išta drugo, izborni dan u Sloveniji, uz sve one „predizborne“ igrarije u toj najuređenijoj državi bivše SFRJ, dao nam je gotovo školski precizan odgovor na pitanje šta su izbori u regionu.
Piše: Slobodan Vulešević
Pa hajde da kratko rezimiramo ovaj proces: građani su izašli na izborna mjesta, glasali i uredno proizveli ono što region najviše voli, a to je neriješen rezultat. Liberalni Robert Golob i vječiti opozicionar Janez Janša završili su praktično izjednačeni, bez većine i sa mnogo postizborne matematike, što praktično znači da će se sada danima praviti nevjerovatna buka koja ne znači ništa običnim ljudima, ali je to, ujedno, i idealno stanje za kreatore sistema koji već decenijama funkcioniše bez pobjednika.
Nije to slovenačka specifičnost, nego regionalni standard, samo zapakovan u različite verbalizme. Negdje se ovo zove „stabilnost“, negdje „balans“, a negdje „realna politika“, ali je suština ista i svi se trude da se ne poremeti krhka ravnoteža ničega, jer u regionu se ne biraju najbolji nego najprihvatljiviji.
A prihvatljiv je uvijek onaj koji ne obećava previše jer previše znači odgovornost, odgovornost znači rizik, a rizik je jedina stvar koju ovaj prostor nikada nije oprostio onome ko je, nakon rizika, obećavao suštinske promjene.
Zato su rezultati uvijek tijesni, ali ne zato što su birači podijeljeni oko ideja, nego zato što su složni oko straha da bi promjena mogla biti gora od statusa quo, pa biraju između dva poznata straha umjesto jedne nepoznate mogućnosti koja bi sve promijenila nabolje.
Rezultat izbora u Sloveniji samo je podsjetio na ono što se odavno zna: izbori nisu mehanizam promjene nego ventil za pritisak. Izduvaš nezadovoljstvo, promijeniš raspored mandata i nastaviš isto.
A to „isto“ je drugo najopasnije stanje na ovim prostorima. Za razliku od rata, prvog najopasnijeg stanja, ovo drugo se ne vidi odmah, ali se osjeti godinama kasnije – u praznim gradovima, u istim licima na ekranima, u istim rečenicama koje se ponavljaju kao loš refren koji niko više i ne pokušava da promijeni. Sistem koji proizvodi neriješeno stanje zapravo proizvodi mir bez razvoja, pokret bez pomjeranja i iluziju izbora bez stvarne alternative. I tako nam je prošlo prvih 35 godina života u demokratiji!
U takvom poretku politika prestaje biti prostor odluka i postaje prostor upravljanja očekivanjima, u kojem se ne obećava ono što može da se uradi nego ono što može da se odloži.
Zato je u regionu politika postala najsofisticiraniji način da se ništa ne uradi jer se biraju oni koji sigurno neće pokušati ništa ozbiljno, pa se sve pretvara u predstavu u kojoj vlast objašnjava, opozicija kritikuje, a građani na kraju zaključe da je najbolje ne talasati kako se ne bi pokvarila ova pažljivo održavana ravnoteža ničega.
